I ne vele dan mimošadši, budući Sokolar jednu noć s Jagicom u ljubavi i milu govoru već neg u snu prošli i ka dnevu jedan drugomu na ručici usnuvši, Sokolaru prisni se da na ravnu polju biše na kom tih, bistar i hladan vrućak izviraše; i vidi da ni zvir, ni ptica, ni pastir, ni vila na njem pijaše, neg samo jedna tiha, bila i mila golubica; i vidi da druga tujinka golubica pristrgši da one ne biše, tuj piti hotiše.