Ovo u čitateljima nikako ne bi trebalo pobuditi lažnu nadu jer je Lewis previše teološki potkovan i previše dobar pisac, a da ne bi neobično vješto dao do znanja da ne postoji nikakav prečac; dapače, čitajući o susretima s brojnim stanovnicima pakla (koji je, posve originalno, prikazan kao beskrajan sumoran i turoban grad) s kojima se pripovjedač, poput Dantea, u pratnji svoga Vergilija, susreće u nekom tajanstvenom međuprostoru (Čistilište?), s čuđenjem otkrivamo da ljudi zapravo NE žele napustiti pakao; ne žele se odreći onoga zbog čega su u paklu i završili, čak i uza svu ponuđenu pomoć tajanstvenih dobrohotnih pomagača koji su im na raspolaganju, ako se uopće i odluče stupiti s njima u kontakt.