bila jednom jedna žena kojoj je more pričalo priče, stvarne i bajkovite. ipak, more je govorilo istine o ljudima i zato je žena uvijek živjela uz more. dalekim morima plovio je muškarac. svakoga dana skinula bi cipelu u tišini borovih grana i umočila svoja topla stopala u hladnu struju. nebo bi se mračilo, sunce titralo, valovi plesali i glas bi se začuo u pjesmi morske pjene. ljepotice mora, danas je vrijeme pozovi ljubav svoju jer on nije više na moru. njegovi koraci ostavljaju tragove na zemlji, njegova koža ne dodiruje više moju površinu. reče more. ozarena, drhćući dozove glas srca svoga. i zaista. tko je? tko je tamo? pjevnim tonom pitao je u vjetar. 6 sekundi raja. on je tu. njegov glas, dvije riječi i žena se sretna nasmiješi suncu i ribama čekajući da prođe još jedna godina, kada će joj more šapnuti: dozovi ljubav svoju, on je tu. no, sjedeći na obali toliko dugo, toliko sama, prekasno, samo par dana prekasno, doznala je da je ljubav njezina bila iza ugla, sjedio na stolcu u baru nedaleko morske obale. da je barem pošla kući, napustila more što ulijeva nadu, možda je sada mogla sjediti na žalu i njenu bi nogu dodirivala druga, mazeći plićak, a šaptaj bi bio stvarniji od sna: tako te dugo sanjam, ljepotice moja. mišljah, zaboravila si ljubav svoju i njezinoj tuzi nije bilo kraja.