Poistovjećivanje možemo razabrati i u sceni kada HWG poput Larsa von Triera u Dogvilleu na katu iznad stana umjetnika kredom iscrtava tlocrt, točan razmještaj svih prostorija.

U Plesu u tami nadodani sloj bio je socijalno realistični mjuzikl, dok je u Dogvilleu to brechtijanski teatar: scenu predstavljaju nacrtani tlocrti kuća, u kojima obitavaju protagonisti, simulirajući otvaranja i zatvaranja vrata.

Ponešto od von Trierove nepodnošljive pretencioznosti možemo pronaći i u Dogvilleu.

Ulogu Grace Margaret Mulligan, koju u Dogvilleu tumači Nicole Kidman, ovdje je preuzela mlada Bryce Dallas Howard koju poznajemo kao Ivy Walker iz Zaselka M.

Uskoro ćemo ga ponovno gledati u kinima kao kamiondžiju u Von Trierovu Dogvilleu.

Šest godina nakon rada na Dogvilleu nekad kultni puritanac i predvodnik Dogme 95 Lars von Trier (Idioti, Lomeći valove) je, vođen nekim osobnim demonima, realizirao Antikrista, svoje neosporno najprovokativnije ali ne i najbolje ostvarenje koje nkonačno imamo prilike pogledati i na DVD-u.

U Dogvilleu nema skrivanja; njegovi su likovi zatvorenici kadra-sekvence, koji istražuje granice kako filmskog iščekivanja, tako i filma u cjelini.

A prvi kadar u Dogvilleu je napravljen pomoću kompjutera (da ne pričam o digitalno maknutoj pozadini u skoro svakom prizoru)

Upravo pobijanje te vrste ' ' humanosti ' ' je smisao mog prethodnog posta o pretjeranoj sućuti (uz scenu u Dogvilleu)

Nema poistovjećivanja sa Grace kao u Dogvilleu.

I još nešto: čitavo sam se vrijeme pitao kada je to Grace u Dogvilleu poprimila karakterne osobine onog tragičnog Toma, jer u Manderlayu me više podsjeća na njega nego na sebe samu iz prvog filma.