Riječ je o svojevrsnoj monodrami pisanoj u formi dugog solilokvija po uzoru na Bernard-Mariea Koltèsa i njegov komad Noć upravo prije šuma s poprilično jasnom porukom samog Ferčeca: Pisati o pisanju besmisleno je ako nije pisanje sâmo. Slikovitu usporedbu plesnih i dramskih okolnosti hrvatske suvremene scene dijagnosticira Jasna Žmak u razgovoru s autorom s porukom kako bez materijala nema ni produkta (stoga akteri scene moraju pisati i plesati prije nego se sami dokinu).