Kada umjetnost govori o samoj sebi izbjegavajući dokumentarizam, a koristeći se vlastitim procesima kodifikacije i medijacije prema javnosti, Dispozitivi izvedbe na neki način i nekom čarolijom regresivno ili futuristički transcendiraju u mjesto jedne sasvim druge fikcije.

Iz glavnog programa pak stiže redateljski par Tizza Covi i Rainer Frimmel, koji u svojem prvom igranom filmu, La Pivellina, kombiniraju fikciju i dokumentarizam, a prate svijet prognanika u današnjoj Italiji, život onih koji žive na marginama društva.

Iako je selektorica Diana Nenadić uglavnom zaobišla ratnu propagandu u ciklusu, o njoj se neizbježno govorilo na okruglom stolu, a inicirala se i rasprava između onih koji su tvrdili da je hrvatski dokumentarizam između 1991. i 1995. bio pun propagande koja je nerijetko prelazila u govor mržnje te onih koji su ovakve slučajeve zvali sporadičnima.

Biti aktualističan, angažiran, bit je televizijskih aktualno-političkih emisija, ali je posrijedi i nešto što je filmski dokumentarizam (ciljan na kinoprikazivanje) odrana i uporno iskušavao, izvještavajući o živim političkim aktualnostima, ukazujući na bolne aktualne (ratne, krizno političke, krizno socijalne...) prilike dok još traju, ili dok su još u svježem sjećanju sa živim uvjerenjima.

U toj knjizi autor se primarno fokusira na glavnu odliku Tadićevih ostvarenja, koja je vidljiva i u naslovu: poetski dokumentarizam.

Ipak, namjera autora očito nije dokumentarizam u faktičnom obliku, već prikaz univerzalnosti u odnosu između privatnog i javnog, gdje svaki potez poprima političku težinu.

Stoga je i njegov dokumentarizam usmjeren baš na ljude.

Na taj se način opus Aglaie Konrad ne obvezuje na nikakav dogmatski ili pozitivistički dokumentarizam, nego prije na jednu fotografsku analizu onoga što bi se moglo nazvati i potkulturalnim ili podsvjesnim sporadičnim efektima urbanističkih promjena.

Mirković tu razliku dočarava usporedbom da je dokumentarizam nalik ribolovu u kojem čovjek peca trenutke stvarnosti, a igrani film nalik kuhanju objeda, gdje se sve kreira od početka do kraja.

U cjelini gledano, Dječak dupin film je plemenitih namjera kojem nedostaje malo iskusnija redateljska i scenaristička ruka da ispravi spomenute nedostatke i fokusira se na snažniji, čisti dokumentarizam umjesto hibridne igrano-dokumentarne forme.

Zašto? Na jednoj razini moje je pismo potpuno antirealistično, a s druge strane utemeljeno je u dokumentarističkom svijetu ovdje i sada, pa se može reći da me dokumentarizam privlači.

Koristeći eksperimentalni izraz, Room 100 je stvorio ekspresionističku i hibridnu kreaciju koja povezuje kontorciju, buto, breakdance, elektronsku glazbu i video dokumentarizam.

Što o tom svom radu, fotografskim i kustoskim ulogama, životu u Parizu, fotografskom izričaju orijentiranom na prostor i dokumentarizam, planovima i karijeri kaže sam autor, pročitajte u nastavku.

Debitirao je, u korežiji s Noelom Cowardom, poludokumentarnim filmom Borimo se na moru (1942), a dokumentarizam je bio ono što su Britanci iznimno cijenili: britanski dokumentaristički pokret proslavio ih je tridesetih godina, iskazao se tijekom rata služeći domovini, a u zemlji ne baš naklonjenoj filmu dokumentarnim se filmovima ponekad i lako dokazivala korisnost nove vrste spektakla.

Riječ je o trima različitim fotografskim pristupima, kojima je zajednički subjektivni dokumentarizam.

IZA NAS je desetljeće koje je umjetnost polariziralo u dvije krajnosti potpunu fikciju ili brutalni dokumentarizam.

Dokumentarizam u tradicionalnom smislu jest bilježenje stvarnosti, no od samih početaka ovog filmskog roda, odnosno od početaka filma uopće, riječ je o manipulacijskoj moći reprezentacije kojom autor komunicira određenu ideju birajući što od stvarnosti prikazati te ujedno koliko i kako.

Film karakteriziraju snažne glumačke izvedbe, posebno glavnog glumca Ik-joon Yanga, dokumentarizam i izbjegavanje stilizacije, autentičnost mjesta, ponašanja likova i posebno snažan prikaz svakodnevice ljudi koji su osuđeni da ponavljaju greške svojih roditelja i da se nose s traumama iz djetinjstva.

Dokumentarizam kao tema s jedne se strane odnosi na film nepoznatog autora i naziva, koji nismo gledali (prema programskom materijalu) dakle da je struktura predstave nastala prema kadrovima tog filma.

Dominira ton faktografskog realizma, pragmatično pomirena prihvaćanja danosti, kakvo inače više obilježava nostalgičarsko prisjećanje s vremenskog odmaka, a posve je netipično za aktivističko, sudioničko svjedočenje, što inače obilježava aktualistički dokumentarizam.

Poetski i/li etnografski dokumentarizam najčešći su epiteti koji se rabe pri opisu njegovog djela a lajtmotiv koji se njime provlači je odnos čovjeka i prirode s romantičnom tezom o plemenitom, civilizacijom neiskvarenom i sretnom iskonskom čovjeku.

Osnovni je cilj ove predstave koja se odigrava na praznoj sceni i u privatnim kostimima prikazati svakodnevne situacije i po tome je ona bliska kakvom reality showu, no način na koji je osmišljena umnogome nadilazi puki dokumentarizam.

Prisjetimo li se činjenice da smo osamdesetih godina imali generacijski, poetički i žanrovski pluralnu i stabilnu scenu na kojoj su ovladavale fikcijske knjige pa je odmah nakon početka obrambenog rata došlo do zaokreta i premještanja matice prema književnosti svjedočenja, vrstama i žanrovima u kojima dominira dokumentarizam i autobiografizam.Takva slika hrvatske proze, u kojoj su izim već afirmiranih pisaca participirali i brojni amateri, prevladavala je ne samo u godinama rata nego i koju godinu nakon njegova završetka.

Namjera je bila i osmotriti postkišovsko književno stanje na prostoru ex Jugoslavije, gdje je Kišov dokumentarizam tačka paradigmaskog poetičkog obrata, a stvaranje iza njega obilježeno je rasapom jezika u jezike.

U pozadini takve autorske motivacije krije se dokumentarizam, a upravo je fotografija u tom slučaju ključni medij. iz teksta Nataše Šegota Lah

No, Renatove umjetničke cjeline nisu samo puki dokumentarizam, već je njegov fotografski potpis obavijen dozom magličavosti koja nam daje nagovještaj, ali istovremeno ostavlja mogućnost da gledatelj sam naslućuje ili pak prepoznaje.

Nije stoga neobično da je takva duboko individualizirana i osobna percepcija stvarnosti zaintrigirala nadrealiste koji su i bili zaslužni za otkriće Atgeta i njegovo pozicioniranje na mjesto jednog od najvećih majstora u povijesti fotografije.Takav subjektivni dokumentarizam nije nepoznat ni u hrvatskoj fotografiji, a jedan Josip Klarica, zatim Zlata Vucelić možda su za to najbolji primjeri.

Dokumentarizam je na ovogodišnjem festivalu bio ugodnom stavkom.

Po njezinim riječima, konačni izbor bio je usuglašeni odabir koji pokazuje raznovrsnost hrvatske fotografske produkcije, a u pristupu većine autora prevladava svojevrsni intimistički dokumentarizam i tema se doživljava kao katalizator za intimna preispitivanja.

Povijesne biografske drame jedna su od nezahvalnih formi filmskog pripovjedanja jer u samom počelu očekuje se glumiti dokumentarizam radnje i što vjernije i slikovitije dočarati vrijeme i aktore zbivanja, ako je pritom namjera koliko toliko zadržavati se činjenica.