Dvodijelna Olimpijada Leni Riefenstahl, filmska kronika Olimpijskih igara održanih u Berlinu 1936., još je najmanje kontroverzna budući da je danas već stogodišnja redateljica uspjela uvjeriti čak i svoje najljuće protivnike da ju je tijekom njezine karijere ponajviše zanimala forma, a ne sadržaj, pa čak ni kada je 1934. snimila Trijumf volje, posvećen kongresu Nacionalsocijalističke partije u Nurnbergu. Olimpijada se proteklih desetljeća uspjela nametnuti kao vrhunac kreativnog, estetiziranog dokumentarizma, a prigodom brojnih televizijskih emitiranja posvuda po svijetu nitko više ni ne pokušava ukloniti kadrove Adolfa Hitlera i njegovih doglavnika kako zadovoljno promatraju za to razdoblje uistinu fascinantnu sportsku priredbu.

Antologijsko djelo hrvatskog dokumentarizma i najpoznatiji dokumentarni film Krešimira Golika Od 3 do 22 (1966.) još je jedan naslov u spomenutom programu, a posljednja u nizu pohlepnih priča je Wall Street američkog redatelja Olivera Stonea, koja progovara o nerijetko brutalnom ponašanju u burzovnom svijetu.

Drugi autor u fokusu je Pedro Costa, cijenjeni portugalski redatelj najpoznatiji po svojim filmovima na granici dokumentarizma i fikcije u kojima portretira imigrante i ostale socijalno ugrožene društvene skupine.

U ovim pričama Katunarić se, za razliku od svojih prijašnjih proza, gotovo u potpunosti suzdržava od esejističkog diskursa (rijetke su iznimke zamjetne samo u prvoj priči), a protiv pretjerane reportažne doslovnosti i suhog dokumentarizma putopisnih dionica brani se povremenim poetičnim nanosima mistike i egzotike.

Iz tiska je izišao novi, 67. broj Hrvatskoga filmskog ljetopisa, za jesen 2011. Unutar korica koje krase prizori iz filma godine, Drveta života Terrencea Malicka, nalaze se najnovije filmološko-naratološke studije dr. Hrvoja Turkovića te mladih filmologa Marija Slugana i Krunoslava Lučića, studije o znanstvenofantastičnom filmu iz pera Silvestra Milete i Dejana Markovića, dok redovita rubrika posvećena istraživanjima na području hrvatske filmske povijesti donosi studije dr. Saše Vojković o novom hrvatskom filmu te dva eseja o klasičnom hrvatskom dokumentaristu Rudolfu Sremcu iz pera ponajuglednijih proučavatelja hrvatskog dokumentarizma, Petra Krelje i Tomislava Čegira.

Iako predstavlja kontinuitet popularnog vala ' post-Michael Moore ' dokumentarizma s temom otvorene borbe protiv aspekata američkog imperijalizma, on ipak prvenstveno koristi formu posve tradicionalnog dokumentarca.

Posljedica toga bio je prekid s tom tradicijom, ostavljanje formalističkog dokumentarizma iza sebe i (iz) nalaženje nove uporabe fotografija arhitekture.

Kad govorimo o povijesti dokumentarizma u hrvatskom kazalištu, naravno da kazalište nije bilo nikad lišeno bilježenja autentičnih zbivanja.

" U ovom projektu kazališnog dokumentarizma namjera je bila otvoriti problem odnosa prema ' drugom ' prema onima koji su u lošijoj životnoj situaciji od nas, bilo da se radi o ljudima ili psima, a konkretno smo htjeli pomoći tim psima da nađu udomitelja ", kaže Šeparović, dodajući da ih je na kraju većina zbrinuta u Njemačkoj gdje njeguju potpuno drugačiju kulturu prema psima.

Ono što sam ja, uz nemalen trud, ali i sa znatnim zadovoljstvom, uspio pogledati svakako je manje od ukupne festivalske ponude, ali opet posve dostatno da ustvrdim kako je i ovogodišnji program Zagreb Doxa potkrijepio važnu spoznaju da radoznali i kritički duh suvremenog svjetskog dokumentarizma svojim nepotkupljivim okom i dalje ustrajava u temeljnoj misiji dokumentarizma angažirana svjedočenja o različitim oblicima izrazito marginalizirana i ponižena, a vazda žilava života.

Suprotno Michaelu Mooreu bučnom i agresivnom američkom pronositelju ideje dokumentarizma kao prokazatelja devijantne visoke američke politike koja se opasno poigrava i ne samo sa svojim građanima brojni daroviti dokumentaristi s različitih strana svijeta, ako je suditi po glavnini filmova prikazanih u Zagrebu, teže naglašenu intimizmu u izboru i obradi tema.

Ako se i nije znalo za njegovu tehnologiju i budžet, moglo se osjetiti da je to proizvod inspiracije entuzijasta: uprizorenja su očevidno bila improvizirana, gluma neholivudska, fabula labava, dah dokumentarizma svakomu zamjetljiv...

Uz anegdota sa snimanja i refleksija o dokumentarističkoj produkciji Televizije Zagreb, Krelja se osvrće (dakako, s razlogom, kao jedan od najplodnijih hrvatskih dokumentarista) i na smrt klasičnog filmskog dokumentarizma, čime opet možemo prizvati u sjećanje već spomenutu knjigu Zorana Tadića u kojoj svoju ljubav prema dokumentarcu dokazuje ustrajnim zalaganjem za obnovu tog zanemarenog i nažalost sve više televizijskog umjesto autentično filmskog proizvoda.

Zanimljivo je da Sapozhnikove fotografije gube tragove dokumentarizma i odaju dojam slike.

Ja sam imao sreću da me novinarskom poslu učila legenda dokumentarizma Branko Lentić, a pamtim i da mi je prvi prilog bio o novim autobusima ZET-a.

Nadalje, isforsirana priča Ane Bilankov o izbacivanju bibliotečnih naslova iz doba NOB-a (U ratu i revoluciji, 2011) također pripada u domenu dokumentarizma.

Dapače, svako novo medijsko rješenje ili eksperiment samo osnažuje logiku dokumentarizma.

No čak i kao čisti performativni čin upitna je jer, iako se svi sudionici jesu nalazili na pozornici dobrovoljno, njihova pojava na njoj nije pojava profesionalnog izvođača, već je oblik kazališnog dokumentarizma, i to još jednog ispovjednog, često duboko intimna, štoviše ponekad toliko intimna da pljesak koji je slijedio nakon svakoga pojedinog iskaza naprosto se činio potpuno pogrešan, ponajprije naravno iza tragičnih priča koje su tematizirala smrt bližnjih osoba ili nasilje koje je bilo počinjeno nad njima.

Mnoštvo usporenih kadrova, simuliranja dokumentarizma i, konačno, podglumljenost likova valjda želi sugerirati artističku ležernost i coolerski stav.

Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim s avetima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na upečatljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću, te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše prisutnima u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice).

U vašem pisanju ima dosta dokumentarizma.

Radit će ga zapravo ista ekipa kao i Povratak mrtvog čovjeka čini se da nam je svima, barem za neko vrijeme, malo dosta dokumentarizma.

Činjenica kako zbilja privlači više pozornosti negoli fikcija svima nam je dobro znana: tomu smo svjedoci svakodnevno prateći zbivanja uzrokovana terorističkim napadom u Sjedinjenim Državama; osim toga, mnogobrojni otisci zbilje zabilježeni su u umjetnosti: i godine posljednjeg desetljeća hrvatske književnosti proglašene su godinama dokumentarizma i jake zbilje. a kako oblikovanje mogućeg svijeta književnog djela izravno potaknuto događajima u zbilji koja nas okružuje nije slučaj tek u suvremenim kretanjima dokazuje, između ostalih, i roman Rokonok (Rodbinske veze) jednog od klasika mađarske književnosti Zsigmonda Móricza nastao tridesetih godina dvadesetoga stoljeća.

A specijalni efekti svedeni su na minimum, u korist energična dokumentarizma digitalne kamere, kojom autor slijedi Thea u maniri podivljala ratnog reportera.

Autorov se stav spram dokumentarizma može ukratko izreći u dvije teze: dokumentarac je najvažnija filmska vrsta, primarna u svakom smislu te riječi; ona bilježi život i piše povijest te je naposljetku, i svaki igrani film također neka varijanta dokumentarnog.

Radi li se o isključivo akademskom interesu ili voliš koristiti elemente dokumentarizma i u igranom filmu?

Profesionalno snimljen omnibus od tri priče o majkama (dva igrana i jedan dokumentarni film) zanimljivo je ostvarenje inovativne narativne strukture (trodijelnu koncepciju je, primjerice, već koristio u svom najpoznatijem djelu Prije kiše) koje se suptilno i inteligentno poigrava s konceptima drame i dokumentarizma, odnosno istine i fikcije.

Zaobiđimo generaliziranje, ali budimo iskreni (po osobnom iskustvu i pokazateljima anketa) iznoseći da bitna razlika u stavu između većine autora i konzumenata pseudo-dokumentarizma naspram autora i konzumenata fantastike leži u tome što samo prva strana inzistira na isključivosti i a priori obezvrijeđivanju.

Uz njega, festival će posjetiti još dva majstora dokumentarizma čije ćemo nove radove prikazati u programu Majstori doxa: riječ je o renomiranom snimatelju i redatelju Johnu Appelu (U krivo vrijeme na krivom mjestu) te srpskom redatelju niza igranih i dokumentarnih filmova Želimiru Žilniku (Pirika na filmu).

Čitanje spomenute knjige zato je preporučljivo u kodu svojevrsnog etnografskog dokumentarizma kojem je cilj pobuditi vlastito iskustvo istraživanja, gotovo dnevnički i ispovjedno izložiti osobnu naraciju.