I onda, kad ja zaključim - okej, nema smisla, ovo je hrpa bullshita, tip me mrklo zajebava i ne sviđa mi se TO, nimalo, počinju - okrivljavanja - ja sam sve krivo shvatila, on to nije rekao, ne razumijem njegove začahurene osjećaje, ne znam voljeti, ništa ne razumijem, da je bio spreman na puno, baš u tom trenu je osvojen, ne znam tražiti, ne komuniciram, donosim odluke bez da se s njim dogovorim, nisam dovoljno strpljiva, ne razumijem koliko je njemu teško, pa ga nisam dovoljno uspješno motivirala, dokazala se vrijednom, samopouzdanom, reaktivna sam, pa sam bezosjećajna, on nije mogao i zato nije, on me jako treba, zapravo gledam druge muške, varam ga, i da, sve što mene smeta je projekcija mojih životnih razočaranja i moj problem, takva neću nikom biti dobra, nisam vrijedna pažnje, ostati ću sama, ja sam hejter, muljam, opsesivna, ljubomorna, iskompleksirana, pasivna, ne smijem biti uzrujana od tog, to što trebam i želim je bolesno, on je uvijek u pravu, dominatan, alfa male, povrijeđen mi je ego, nisam mu dala priliku, uopće ga ne poznajem i ne cijenim njegove kvalitete, koje ne vidim jer sam psihopat i glupa, ne znam se ponašati, ako mi ne paše, sama sam kriva, trebala sam se ne pojavit, ne pristati na ništa, itd. itd..