Otvaram vrata vrtića: maloj Dori curi nos preko dude, bulji u mene s ogromnim interesom, Bernard ima preveliku majicu i pokušava uhvatiti čašu, ali prsti su ispod rukava pa sve klizi, Andrej opet ne želi ništa osim mlohavo sjediti i tuliti (vide mu se dva donja zuba i oba krajnika), teta Ivana hrani pahuljicama curicu kojoj se kakao cijedi niz bradu direkt u majicu, dva dečkića se naguravaju oko plišanog slona u stražnjem dijelu sobe (pobijedit će ovaj koji se ne klatari dok stoji), mala Sara ima uvijek najljepšu odjeću i najveće oči na svijetu, i do vrha pune suza (tek što se ne izlije), beba Stjepan opet misli da sam njegova mama, smije mi se, pruža ruke i nada se da ću ga povesti kroz vrata, a moje djevojčice, najstarije u grupi, stoje na pragu otvorenih usta, ne znam je li to užas ili oduševljenje, zacementirale su im se nožice i ne čuju me kako govorim da se brzo vraćam.