Nastojim izbrisati sve ono ružno što se kasnije dogodilo, jer ne želim da me noćne mora guše užasnom sjetom, i u sjećanje dozivam samo ono lijepo, što me vezalo za tebe.

Dozivam u sjećanje onu divnu zgodu iz Ivanova evanđelja (Iv 8, 3 - 11), kad mu revnitelji Mojsijeva zakona dovedoše ženu uhvaćenu u preljubu.

Gorim... Dok u Bunilu, nijemim Vapajem, dozivam Ime Tvoje Gorim... Pod Oblakom, sto Sunce i Zvijezde-Padalice na Svodu mi zaklanja Volio bih znat ', pod ovim istim Nebom, da l ' jos negdje ciste postoje Dvije romanticne Duse, gdje se jedna drugoj Rimama u cjelosti naklanja

Uzalud dozivam ti ime uplašena tom silinom; Ne čuješ, ti si ljubavnik rijeke, snovi ti teku njenim krilom.

Ona nam je dala svoj komentar pjesme: Pjesma je nastala u jednom trenutku mog života kad mi je stvarno došlo da vrisnem Goospodinu da ga tražim i dozivam molitvom.

Sama sam si kriva što sam dozvolila da moja prošlost izađe na površinu i otvori mi staru ranu, što je ponovno njegov lik pred mojim očima, što ga uzaludno dozivam, on je daleko.

Ja uporno stojim i čekam, dozivam ga k sebi njega nema niti će doči.

Zaludu si dozivam u pamet svoj mir od jutros, svoju ozbiljnost, važnost i solidnost.

priznajem, dijete, savjeti nisu novi. već su korišteni, barem jednom. ako te to tješi, ja sam trgovac savjetima iz prve ruke. i vidjeh se, odjednom, kao trgovca, nalik onom iz Felinijevih filmova, mali, debeli, prosjedi, proćelavi, kako stojim ispred Antikvarijata Savjeta i glasno dozivam mušterije:

Nešto smo već uštedeli, nešto pozajmili, ja dobila svoju prćiju (tj. miraz), prodali stančić koji je posedovao Ivvac (moj muž, lepše mi je da ga tako ubeležim u Blogovsku knjigu rodjenih, da ga ne dozivam stalno kao " moj muž ")...

Hmm, da, ne znam šta ću... još... čekam svoga teslu, koji malo sporo pali, al ' kad upali, to će biti svijetlo... u međuvremenu, trud svoj ulažem u vijuge moždane, da tematskim vodama zarone, i pametnog nešto izrone, al ' teško s njima na zelenu granu... malo ' oće, malo neće, više neće nego ' oće... a mamim ih i dozivam, slatkišima hranim, mada znam da ne valja im to, nit ' za šećer, nit ' za kile, al ' zaludu njima govoriti... još i suzu pustim koju, kontam, smekša ' će se malo...

Sanjam te, lijepo mi je, pružam ruke prema tebi, dozivam te, znam da ćeš stići, da ćeš me pronaći jer postojim zbog tebe, budućnost nije daleko.

Dozivam dečke koji nas prate sa barkom na nekih 50 metara od nas.

Nije se snašao u novoj Rusiji i o tome svjedoče brojni stihovi; Ne žalim, ne dozivam, ne plačem iz 1921. godine kada započinje pisati i ciklus pjesama, Krčmarska Moskva.

U ovom prostoru omedjanom stablima mog razuma, u ovom prostoru bez sredista svjetla, bez okusa, bez glasova, u ovom sjecanju, zatvorenom u tamni obruc tijela, u ovoj boli u ljubavi nepravednoj, u ljubavi ja dozivam lice koje sam posjedovala jucer, ja dozivam noc.

Već sada Te dozivam Isuse svrati se u moj dom.

Ti si zvijezda, ti si sunce, ti si oblak na vedrom nebu, moja duša pripada tebi, dozivam te, osjećam pored sebe iako si tijelom daleko od mene.

Nemam se više snage boriti sa sobom, tražiti anđele da mi te vrate barem samo na jedan dan, jer ime tvoje dozivam i dozivati ću iako znam da je uzalud.

koji brise obrise gorkih planina, vjetar zaborava ja dozivam pcele,

Želim da mi Bog pruži ruku, da mi otkrije svoje lice, da mi govori. Smrt: Ali on šuti. Vitez: Dozivam ga u noći, ali ponekad je to kao da nema nikoga. Smrt: Možda nema nikoga. Vitez: Onda je život bezrazložan strah.

Mislim, ne da mi se pisat SMS pa te ovako zovem i dozivam preko Jaskanskog polja i Vukomeričkih gorica. (A.

Imam li ikoga na svijetu, O Bože, osim Tebe koga dozivam u tuzi i sreći?

Uvijek iznova, iako me to boli, u sjećanje dozivam naš odnos, sretne i nesretne trenutke, a ako se radi o ustanovljavanju one točke kad je sve pošlo po zlu, onda najčešće ove druge.

Sad sam daleko, na nekom drugom brodu, A ljubav svoju posipam po plavome moru I zoru često dočekam uz staru sliku tvoju Iako moja nisi ja još sanjam da jesi Pa te u snovima dozivam, još se tvoga lika sjećam I ljubav tvoju još čuvam, ne ja nikome je ne dam

Danas dozivam u pamet ono poslije podne, kad je sunce bilo izvuklo sve iz kuće i ja sam jedini možda bio živ i budan i... mrtav u velikoj kućerini tamnih hodnika i tamnije vlage.

Već je pao mrak - kradući pred zgradom zračne dimove iz susjed-Štefove cigarete, dozivam sina svoga, u igri izgubljenoga.

Dozivam u pamet njezino lice, ali zaludu

hodam ulicom.... nitko mi ne ide u susret..... dozivam.. nitko me ne čuje..... samo ti hodaš korak ispred mene.... a uhvatiti te ne mogu...... predaleko si... nikako da stignem do tebe........ dijeli nas dosta toga...... ali nije važno.....

Vani tutnji, puše, lijeva k ' o iz kabla, ja uzalud plačem, dozivam svoje.

Ustajem iz kreveta i dozivam mamu.