Nema više pjesme u glasu, ubio sam je, udavio, kaznio, da poslije nje ne dođe opet prokletstvo, da ga više nikad ne dozove.

Dugo te večeri Ona je pokušavala da dozove pamet, ali joj nije uspjelo.....

Podigao je ruku da dozove konobara.

Kad neka kultura osjeti da joj dolazi kraj, traži da joj se dozove svećenik.

Crkva danas, više nego ikada ima izvanrednu šansu da svojom molitvom, žarom, i ljubavlju dozove u srca vjernika, u srca svakoga kršćanina događaj novih Duhova koji će preobraziti lice zemlje, koji će Crkvi dati novu vitalnost, novu snagu i ljubav prema svakom čovjeku.

I zato vjerujemo da je ova isto tako odlikovana duša u dogovoru sa svetom majkom utemeljiteljicom Reda pohođenja Ivanom de Chantal danas došla da to dozove u pamet Božjoj odabranici sestri Mariji Marti.

One se potpuno razumiju, ništa ne može stati između njih, i ništa ne dozove sjaj u bebinim okicama kao kad se pojavi mama...

ej, nisam ti ja toliko za hnl, ja sam ti inače za Široki Brijeg, član navijacke skupine Škripari, a to šta je taj kreten pisa to je ne vjerovatno, užas netko ko je imalo stabilan u glavi ne moze takve stvari pisat, prestrasno, brate treba njemu reć par riči da se dozove malo pameti drago mi je da smo ovo izgladili, jer bilo me je strah da nebi bilo problema radi tog idiota, Bogu dragom hvala da je sada cistija situacija, imas veliki pozdrav iz Imotskog

Informacija o tome da li je izdana takva dozove i kome, u utorak se nije mogla dobiti ni u gradskoj upravi.

Uz hortikulturno uređenje, park je opremljen spravama, predstoji dovršetak ograde, a kad se ishode potrebne dozove, krenut će i uređenje mosta preko Miramarske ulice kao spoj s Botaničkim vrtom.

Ili noga dozove u sjećanje neki korak.

Idućeg jutra, na putu prema rijeci, vlasnik dozove napukli vrć: - Pogledaj rub ceste

- Marko - tiho dozove dječaka.

Krenuo je da izgovori njeno ime, da je dozove ali srce ga izdalo... Zažmurio je, usne su izgovarale njeno ime bezglasno.. Dok je plamen nastavljao igru senki i njegova duša se priključila tom piru, srce je stalo...

Koji se put primjetno poklope ženski glasovi utjelovljeni u plesačicama, ili muški dio zbora dozove plesače, ali nema pravila.

Čudno da se ovaj mladić nije javljao tih mjeseci, kada su mu u kuću ni krivom ni dužnom, onako, po duhu svetom, uletili silni novci Možda ipak prije prosvjeda prosvjednicima koji će ga sljediti ipak nešto objasni, možda čak i novinare dozove.

Ali Isus, Sin Božji, koji gleda u nutrinu ljudskih srdaca i duša, a ne u vanjštinu čina, dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.« (Mk 12,43)

Naime, Noa se i dalje budi uz plač i nikako da dočekamo da se probudi i eventualno nas dozove iz sobe, a ne da se stalno probudi uz plač.

Posla tada sluškinju koja je vodila njezine poslove da dozove gradske starješine Habrisa i Harmisa.

Zato treba mnogo moliti da Branitelj dođe i da on pouči i da dozove u pamet sve što nam je Isus rekao.

Jedna muha dozove konobara i kaže: " Može jednu porciju govana s lukom. " Na to će druga: " Može i meni, ali bez luka jer će mi smrdit iz usta "

bila jednom jedna žena kojoj je more pričalo priče, stvarne i bajkovite. ipak, more je govorilo istine o ljudima i zato je žena uvijek živjela uz more. dalekim morima plovio je muškarac. svakoga dana skinula bi cipelu u tišini borovih grana i umočila svoja topla stopala u hladnu struju. nebo bi se mračilo, sunce titralo, valovi plesali i glas bi se začuo u pjesmi morske pjene. ljepotice mora, danas je vrijeme pozovi ljubav svoju jer on nije više na moru. njegovi koraci ostavljaju tragove na zemlji, njegova koža ne dodiruje više moju površinu. reče more. ozarena, drhćući dozove glas srca svoga. i zaista. tko je? tko je tamo? pjevnim tonom pitao je u vjetar. 6 sekundi raja. on je tu. njegov glas, dvije riječi i žena se sretna nasmiješi suncu i ribama čekajući da prođe još jedna godina, kada će joj more šapnuti: dozovi ljubav svoju, on je tu. no, sjedeći na obali toliko dugo, toliko sama, prekasno, samo par dana prekasno, doznala je da je ljubav njezina bila iza ugla, sjedio na stolcu u baru nedaleko morske obale. da je barem pošla kući, napustila more što ulijeva nadu, možda je sada mogla sjediti na žalu i njenu bi nogu dodirivala druga, mazeći plićak, a šaptaj bi bio stvarniji od sna: tako te dugo sanjam, ljepotice moja. mišljah, zaboravila si ljubav svoju i njezinoj tuzi nije bilo kraja.

došao sam, kao i svaki vikend do tada, po porciju kvalitetnog (insert rekalama za ribar crni) vinca vincacaj crnog ribara: (u market u varoši.nakon obavljene kupovine vidno zadovoljan krenuo sam prema rivi kršiti zakon i picukati po starom običaju vikend pijanaca.. hm utorkom... da čuo sam priče o njima ali nisu mi do tog dana bile ništa doli običnih pričica kojima dokoličari, ispičuture, raspikuće, i neradnici.. kao ja krate vrime.zamišljajući u sebi kako bi to uopće đaner (narkoman) vampir trebao izgledati smijem se sam sa sobom i podižem pogled prekinut iznenadnim upadom tj upitom-mrate ej, imaš dvi naku, ej..? naravno, pomislih, napad žicanjem na tvoje zadnje dvi kune ko uvik.. ili ne.nestalo mi je sve na ribara i retardiranu falšu colu.iznija sam svoju problematiku spodobi koja je stajala isprid mene ili radije lelujala naprid nazad pokušavajući ostati na mistu i hineći " normalu ". vani je bilo poštenih 4 - 5 iznad nule ali njemu nije previše smetalo hladnjikavo vrime jer je bija obućen u obični šuškavac ispod kojeg je virila majca nekog nogometnog kluba i naravno loto trenerka.ispijenog pogleda, vidno iznerviran što nije uspija užicati, nabacija je neki polu osmjeh u djeliću kojega sam uhvatio pogledom lijevi dosta razvijen očnjak.. koji sam više viđao u psa nego u ljudi.naravno da sam ga primjetio kad razmišljam cilim putem do grada o đanerima vampirima i ostalim ubber šizofrenim bitnim stvarima.javio sam se još nekoj silueti koju poznam i viđam po varoši i nastavija napokon prema cilju - ugodnoj čaši vina sa ekipom. da, eh naravno bez greške sve je bilo na razini ugodnog utorka na rivi.čaša vina, čaša razgovora, čaša smija i svak svojoj kući.hard core rekli bi naši stari hehehe. kud bi išao nego kroz varoš.. jednom sam dobro rekao da mi je varoš matični kvart ali da se idem doma odmoriti-što je i blizu istine ako uzmemo u obzir vremenski razmjer mojih lutanja po gradu i vrimena koje provodim u kući.da, sad opet idem kući i usput onako pripit i sa prikrivenim smješkom pregledavam ostake kaosa koje pijanci ostavljaju iza sebe, od boca, razbijenog stakla, plastičnih vričica pa do razno raznih kutija cigareta, limenki i sličnog materijala bilo je tu svega, starih novina, patika.. patika? par starih diadora patika virija iza visoke zelene kante.ništa tu nebi bilo čudno da ove nisu bile na vlasniku koji je ležao duboko uronjen u masnilo crnih vriča iz obližnjih fast food bistroa.zastao sam na trenutak i uočio onu istu loto trenirku na onoj sivoj eminenciji ranije ove večeri.. varoš je bila neobično pusta i tiha, čak malo previše tiha iako je bio utorak, tj srida ako je sad 04 i 25 po mom satu koji je kupljen u nekom velikom trgovačkom lancu ali usprkos tome nije nikad kasnio.nisam previše razmišljao što ću uraditi.pokuša san probuditi tipa koji kako se činilo ipak disao.pokušao sam ga izvuči iz gadosti i ljige u kojoj se nalazija.napokon sam mu izvuka glavu i posjeo ga sa strane kante.lice, osim što je bilo tipično đanersko i zasrano različitim smećem, imalo je nekakvu nijansu ljubičastila laganog ili je to bilo u mojim očima koje su pomalo još plivale u crnom ribaru.da stvar bude još gora liku je u desnoj ruci visila zabijena šprica.odlučio sam se svega riješiti i posisti tipa na stolicu obližnjeg kafića i eventualno pozvati nekog ili potražiti neku pomoć, bilo kakvu pomoć.kad sam ga uhvatija oko struka očekiva san da ću lomiti kičmu od tereta ali imao sam osječaj da dižem plastičnu vriču od dvi kile kruva.pomislio sam da je to malo previše lagano čak i za đanera koji su uglavnom kost i koža.nisam previše s tim razbija glavu.postavija sam ga na stolicu.glava mu je zakljucala na obližnje staklo u kojem sam vidija svoj bljedunavi alkoličarski odraz, ljubičaste podočnjake i usne ljubičaste od bojila kupovnih " kvalitetnih ispod stolnih vina " nešto mi je falilo u cijeloj slici i nije mi ulazilo u glavu ali mi je dolazilo slabo od tolikog buljenja u iskrivljeni odraz samoga sebe koji je u stvarnosti ionako bio dovoljno sikrivljen.otišao sam do ugla i odmah naišao na poznatu osobu s kojom rado uživam tekuće opijate.ukratko sam mu rekao o čemu se radi te ga zamolija da na mobitel dozove pomoć.ja naravno nisam ni pomislio na svoj mobitel.. ali da ionako mu je baterija krepala.otišli smo natrag do onog nesretnika da odlučimo što ćemo.jedini problem koji smo zatekli kad smo došli je taj što ga uopće nije bilo.na podu je bila samo šprica koju je koristija. nakon dovikivanja i tražnja po varoši zaključili smo da nas je spasija brige i posla i otišli smo prema kući.kad smo se proljudikali i zapalili duvan, dva razišli smo se. meni je ostalo još dobrih 25 min do kuće.sam sa sobom svatko razmišlja pa sam i ja prolazija cilu tu situaciju u glavi koja se odvijala malo prije u varoši.blesave situacije pomislija san i prevrta to sve po glavi.došao sam do parka koji je po danu vrlo zelen i zanimljiv prizor i po noći bi bija da neki kreteni nisu polupali pet od šest rasvjetnih lampa.moram se negdi popišati zaključija san.imao sam i što poslije toliko vinarenja. u trenutku dok sam se olakšavao dobio sam jezivkast osjećaj da me netko potapša po ramenima te sam se naglo trgnuo u čudu ali naravno da nije bilo nikoga.osupnut završija sam dotad ugodno pišanje.začudo kad sam nastavio svoj beskrajan put doma osjeća san se nekako otežanim iako sam se olakšao kako se kaže.. pripisao sam to svom dosta teškom kožnjaku, motorki kako je odmila zovemo.teturao sam prema onoj jedinoj lampi koja je izbjegla sudbinu svih ostalih.park je bio zimski tih i spokojan sa tupim šumom vitra u visokim krošnjama starih hrastova-bura pomislih.odlučio sam se još jednom pozabaviti onim svojim odrazom u staklu onog šminkerskog kafića.da bilo je tu nešto jezivo ali nisam sam sebi toliko jeziv, mislim, nisam ni prekrasan ali nešto me tu kopalo osim mog okorjelog umornog lika.nešto je falilo na toj slici, na tom odrazu.falija je lik koji je sidija na stolici na koju sam ga ja postavio i koji se polovicom tjela naslanjao na staklo i kasnije isparija kad sam se vratija sa pomoći.. da to nisu oni alkoholni filmovi o kojima sam toliko sluša? nadam se da nisu jer mi psihoza pored svega mog čemera i jada ne treba u životu.ali opet pokušavam sebi racinalono objasniti stvar i naravno zdravom pameti zaključujem da može biti optička varka ili jednostavno crni ribar u koji ko zna što ne stavljaju.

I svako malo netko dozove Tita i Jugoslaviju.

mr. jaks, biracko tijelo, kao i sve ostalo u zivotu, je dosta relativna kategorija tako da je za njega prikladnije reci onu.. " danas jesmo, sutra nismo ", nego li ga uzimati kao neku konacnu kategoriju:) u novijoj hrvatskoj povijesti bilo je vremena kad je sdp jedva prelazio izborni prag, ljubomorno gledajuci u snazna ledja hsls-a, da bi danas bilo potpuno obrnuto. hrvatski " lijevi " i desni se danas samo lazno " kolju " nebi li kod bedaka usicarili po koji glas. do sada im je ta manipulacija dobro prolazila, a kako ce im biti dalje, to cemo vidjeti:) pogotovo ako se i politicka desnica konacno dozove pameti, pa ovim svojim kvazidemokrscanima stvore neku pametniju alternativu?:)

Na stranu to što je preplašio malca (mačić se sakrio iza ormara čim mu je odmah, na prvu, prišao raširenih ruku) i to što je izašao kad sam liku rekao da stavi malo paste na prst i dozove ga (ergo, reagirao je sasvim normalno; neke se mačke skrivaju u stanu sve dok gosti ne odu).

Oni su dakako znali da je svaki čovjek hram Svetoga Duha, da je svaki čovjek pozvan da teži savršenstvu, i da na tom putu u nutrinu bog pomaže svakom čovjeku koji Ga dozove u pomoć.

Prije svega zato da nam dozove u pamet kako je i zemaljsko i nebesko sazdao jedan te isti Stvoritelj i da njemu sve treba služiti, njega slaviti, njega veličati.

Zatočena u kampu Svjetlost dana zajedno s Hugom, Sookie upotrebljava svoje telepatske sposobnosti da dozove Billa, kojeg u hotelu zadržava tvrdoglavo opsesivna Lorena.

NI ŠTAPA NI TORBE Isus je među nama da nas dozove: pameti, prisebljuje nas da ga čujemo, Adame gdjesi, točka po kojoj određujemo svoj položaj, zove nas da se ne izgubimo.