Goran Ferčec (uz Jasnu Žmak pokretač Dramaturškog kolektiva) predstavljen je djelom Kruženje, autorski imenovanim kao izvedbeni tekst.

Naravno, izraz češće u kontekstu je domaćeg kazališnog prostora, pozicije neafirmiranog dramskog pisma i iskustva predstavljenih autora posve upitna kategorija, iako je dio predstavljenih autora barem u nekoj mjeri institucionaliziran, poput primjerice dramaturškog dvojca Anica Tomić Jelena Kovačić.

Tajna podmornice K-19 u priličnoj mjeri zaobilazi navedeni okvir pisanja i uprizorenja, ali samo kako bi ga zamijenila za naramak manje učinkovitoga dramaturškog oruđa.

I evo nas do unutarnjeg paradoksa, odnosno, tajne podmornice Kathryne Bigelow: njezino ime hoćeš-nećeš podrazumijeva određenu mizanscensku smjelost, međutim, ovdje vraća u futrolu oružje audiovizualnog svođenja kako bi sjela prekriženih nogu i s drvenom lulom dramaturškog opijata.

Unutar takva redateljskog i dramaturškog okvira glumci nam nisu uspjeli prenijeti čaroliju An-Skijeva svijeta.

Prizori suvremenoga ropstva od okrutnog kažnjavanja za svaki neposluh do silovanja koje izvodi njezin suprug uz pomoć roditelja, te uspješno suprotstavljanje cijeloga sela u kojem su brojne na isti način kupljene žene policiji koja konačno pokušava osloboditi protagonistkinju šokantno djeluju na gledatelja, ali kao da se autor time zadovoljava i niže vrlo slične sekvence bez nekoga bitnijeg dramaturškog pomaka, tako da zanimljiva tema ne dobiva i osmišljeniji scenaristički i redateljski okvir.

Puccinijeva lirska tragedija u četiri čina skladno je oblikovano djelo precizna dramaturškog razvoja u čijoj se glazbi zrcali romantizam kojem je Puccini, prvenstveno lirik, uvijek bio sklon.

Karsten Wiegand želio je toliko naglasiti vibrantnost dramaturškog tijeka ovoga komada, da je unio nebrojeno humornih detalja u inače dozlaboga tragično impostirano djelo.

Međutim, kao da su sve presudne stvari ipak krenule od dramaturškog i redateljskog postupka Ivice Boban.

Nema toga nacionalnog, dramaturškog ni karakterizacijskog klišeja koji bi bio odveć otrcan za njegovu scenarističku potku.

Kroz dugi, polupijani razgovor Khrzhanovsky nas iznenađuje virtuoznošću dramaturškog postupka, svojim vizualnim stilom, i dijalozima koji eskaliraju u potpuno neočekivanim istinama i pravcima.

Sada dolazimo do Kulundžićeva dramaturškog načina mijenjanja kutova gledanja pojedinih epizoda iz Slavenkina života od strane različitih osoba i s pozicije vremenskih distanci prema njima, a što je sve imalo za cilj uzastopno gradiranje dojma o relativnosti istine i njegovo uspinjanje do klimaksa.

Premda sam Škrabalo za sebe tvrdi da nije filmski kritičar nego samo povjesničar filma, njegovo bogato znanje, obrazovanje (osim magisterija prava diplomirao je kazališnu režiju na ADU), iskustvo (ne samo pisanja o filmu nego i režiranja te dramaturškog, scenarističkog i pedagoškog rada) i status najboljeg poznavatelja povijesti hrvatske kinematografije daju mu puno pravo da izriče vlastite sudove, usporedbe i valorizacije opusa pojedinih hrvatskih redatelja.

Kao što je bilo važno za predstavu u cjelini bogatstvo i obilje dramaturškog m aterijala sažeti i reducirati, na pregnantnu i funkcionalnu kazališnu cjelinu.

Oslobađanje princeze Bo-yong (Ziyi Zhang) trenutak je dramaturškog usložnjavanja filma.

Radionica će započeti kratkim uvodom u ključne koncepte japanskoga kazališta, a potom se baviti nekim oblicima tjelesne izvedbe koji su u osnovi dramaturškog karaktera.

Ipak, bez većeg dramaturškog reda i svijesti o trajanju predstave i njihovo umijeće počinje zamarati.

Dapače, neke od njegovih zamisli kriju i zanimljive potencijale, poput dramaturškog okvira omeđenog maketom kazališta na početku predstave, odnosno pravim kazalištem u kazalištu u završnici.

Takvo oslobađanje od uobičajenog filmsko-dramaturškog imperativa funkcionalnosti uvelike doprinosi stvaranju dojma uvjerljivosti i realističnosti kojemu Leigh teži, a istovremeno, na nenametljiv način postupkom suprotnim od (školski) standardnog principa buđenja neizvjesnosti višestrukim zaplitanjem konaca radnje pridonosi osjećaju nepredvidljivosti i budi interes za to što će se sljedeće dogoditi i o čemu se u filmu zapravo radi.

Don Cheadle kao motorist-kaskader, štrajk radnika u meksičkoj tvornici plastike koja izrađuje kocke za casino potaknut od Caseyja Afflecka i Scotta Caana), Soderbergh povremeno gubi busolu dramaturškog fokusa, pokušavajući starim i novim igračima dati nešto značajno da rade i popune glumačku kvotu.

U operi se događaji nadovezuju neprekidno jedan na drugi, tako da jedan prizor ÂťproizvodiÂŤ drugi i u njemu nalazi svoj smisao; tu se, štoviše, na prijelazima između glazbeno-scenskih živih slika nerijetko upliće autor da poput kakva dramaturškog sastavljača poveže dijelove radnje.

Iako je Višak najdorađenija, nedostaje još dramaturškog oblikovanja kako bi ovaj rad bio najozbiljniji proizvod Studijeva studija.

Dakle, spomenuti Dekameron, i to se sada odnosi na predstavu, rasuta je struktura, složenac okvira i ispadanja iz njih, u k oje su, osim samih Boccacciovih priča, obuhvaćeni i umijeće glumaca i vještina dramaturškog rada Sanje Ivić.

Zagreba č ko kazalište mladih novu sezonu, posve ć enu Drugom i Druk č ijem, otvara premijerom predstave-projekta Ovo bi mogla biti moja ulica redateljsko-dramaturškog tandema Anica Tomi ć Jelena Kova č i ć 23. listopada.

Doista, ima u njemu bogohulnih detalja, no i među nama stručnjacima ostala je dvojba: je li njegovo potpuno otkačeno poigravanje stripom i animacijom znak strahovita rafinmana i nevjerojatna dramaturškog stila, ili naprosto stvar šlampavosti?

Predstava doista i jest svojevrstan miks bez dramaturškog koncepta i jasne koreografske izjave različite vidno nepovezane koreografije isprepliću se jedna s drugom i jedna za drugom ostavljajući gledatelja, koji razmišlja o viđenom, prilično zbunjenim.

S dramaturškog je stanovišta takvo okružje poticajno u izraženim, čak ekstremnijim sukobima protagonista i antagonista, bržoj i slojevitijoj profilaciji središnjih likova, kao i njihovim određenijim i djelotvornijim postupcima.

Iako nije američke, nego britanske produkcije, Milijunaš s ulice zbog autentičnih je prikaza patnji indijske siročadi i gotovo začudna optimizma kao dramaturškog preokreta postao miljenikom struke, publike, a sad i Akademije.

Za radio sam nadopisao novi kraj koji mi se svidio, kao neka apologij samome sebi, a za potrebe teksta su intervenirali u tekst prema potrebama dramaturškog koncepta te izvedbe.

Vučjak je, prema sudu pretežitoga dijela kritike, prije loman tekst u Krležinu dramskom opusu; autor u njemu »napušta mitski okvir«, karakterističan za legende i Golgotu, »da bi se poduhvatio dramaturškog oblikovanja neposredne aktualne stvarnosti, zaranjajući do njena dna« (D.