Odgovor kao pobrinut ćemo se da ne dođe do bilo kakvog ekcesa - u režijskom, dramaturškom i glumačkom pogledu nije bio dovoljan, jer su se programeri bojali sudskih parnica, a jer tu dakako postoje brojne regule, propisi... itd.

Komentar: Lordan Zafranović još jednom je posegnuo za formulom seks nasilje zaogrnutom egzistencijalističko-meditativnim plaštom i metafizičkim natruhama, te prožetom dramaturškom razbarušenošću i nerazrađenošću.

U složenu dramaturškom tkanju, koje zapletenim paralelizmima, ambivalencijama i funkcionalnim epizodama glavešina (Alec Baldwin, Martin Sheen) i sitneži iz obaju tabora pokušava oživotvoriti Costellovu zlokobnu maksimu s početka filma, naslućuje se Scorseseov poriv moralnom relativiziranju ili izjednačavanju dvaju suprotstavljenih i hijerarhijski organiziranih svjetova.

U tom se smislu i pristupilo dramaturškom štrihanju Krležina teksta koji je ogoljen (to ogoljavanje ne znači i sakaćenje Krležine rečenice) do onoga što su autori u drami prepoznali kao suštinsku polaznicu djela a što se prepoznaje i u samoj inscenaciji odnos oca i sina Glembay, sukob Leonea kao otpadnika od obiteljskog sustava i Ignjata kao njegova isturenog predstavnika, suprotstavljanje morala i kapitala, umjetnosti i sirovog života.

Auxier će osvijetliti Pakleni šund u odnosu na Aristotelovo pravilo jedinstva mjesta, vremena i radnje te razmatranja Henrija Bergsona o satnom i stvarnom vremenu te tako argumentirati zapažanja o dubljem smislu vremenskog diskontinuiteta u tom filmu, kao i značenje dijaloga koje, baš kao i mnoge druge duhovitosti u Tarantinovim filmovima, u dramaturškom smislu uvelike nadilazi razinu štosnih dosjetki kakva im se često i olako pripisuje.

Premda je i dramaturškom složenošću i svojim ambicijama daleko od velikih Feydeauovih ranijih uspješnica ova jednostavna farsa sadrži u sebi dovoljno duhovitih elemenata da i danas scenski funkcionira.

Marina Kostelac u startu je napravila pogrešku darovavši liku Dorothy infantilni glas koji je s tijekom radnje umarao gledatelja, odnosno slušatelja predstave, kočivši glumicu u dramaturškom oblikovanju i razvoju lika.

Ipak, narativnim razvojem, u dramaturškom prijelomu, shvaćamo da Amar ima problem... problem s pićem.

Njegovi su suradnici u dramaturškom oblikovanju Aristofanova teksta bili Robert Voros i, nakon prijevoda Zdeslava Dukata, Magdalena Lupi, pri čemu je Lupi vjerojatno bila zadužena za lokalizaciju.

Premda Perković u svojem djelu iscrpno razmatra teme poput razvoja antičkog kazališta u prostornom i dramaturškom smislu, sadržajno-estetske kvalitete sustava znakova govora i tona, te izazivanje kazališne činjenice različitim sredstvima, Hrovat se posebno posvetio poglavlju o ambijentalnom teatru i prostoru u kome se događa kazališni čin.

Premda pregledne naracije, film sadrži previše usporednih pri č a od kojih je jedna u dramaturškom smislu potpuno suvišna te usporava ritam.

Posa, za kojeg se čini da hladno manipulira ne samo Carlosom nego i Filipom, u činu žrtvovanja za prijatelja ali i za političke ideale pokazuje se revolucionarnim herojem koji će zamijeniti Carla V. kao idola u povijesnom imaginariju te kao takav, u dramaturškom coup de th éâtre predstave pjevati dionicu lika Redovnika (u kojem se po libretu možda krije Carlo V) i tako spasiti naslovnog lika od sablasti prošlosti.

U dramaturškom vrhuncu opere, duetu Roberta i Hellwinga, sučeljavaju se sin ubojice i sin ubijenog.

Suprotno tom autorskom izboru, Ducastelovo i Martineauovo ostvarenje proteže se kroz dulji period i izmjenjuje podosta prostora zbivanja, što je u skladu s protagonistovim otkrivanjem vlastite homoseksualnosti, ali je zato u dramaturškom smislu poprilično rasuto, što ne bi bio problem da sukladno tome ne gubi svoj naboj.

Izvrsna glumačka ostvarenja u višeslojnom dramaturškom vrtlogu još su jedan od razloga hvaljenosti ovog filma od strane kritičara i publike.

Posljednji stavak obiluje snažnom dramaturškom orkestracijom, a dio će biti odsviran i na bačvama i na flašama.

U dramaturškom čitanju Srećka Borsea odnos Faustusa i Mefista konstruiran je kao odnos muškarca i žene tj. muške i ženske prirode, pa je stoga poseban naglasak stavljen na tjelesni kontakt i interakciju izvođača Tima Habegera i Judite Franković.

Čak i ako pretpostavimo da se predstava Memories are made of this... bavi represivnošću pamćenja, nedostaje joj interesa za stanja koja nadilaze decorum hiperkontroliranog prostora, kako u tehnologijskom, tako i u dramaturškom smislu.

No Grigorovič u svojoj postavi čini značajne zahvate kako u muzičkom tako i u dramaturškom i koreografskom smislu, ostajući dosljedan estetskim principima koje je naznačio već u svojim prvim velikim koreografijama za Kirovski/Marijinski teatar: Kameni cvijet (1957, prema noveli Pavela Bažova) i Legenda o ljubavi (1961).

Unatoč svim prigovorima i sporenjima o sukobu interesa te unatoč činjenici da ove godine nije prikazano nijedno uistinu izvanredno ostvarenje, Dani hrvatskoga filma još su jednom pokazali moć i vitalnost domaće kinematografije, možda ponajviše u segmentima animiranog i eksperimentalnog filma, u kojima se uz pobjedničke naslove Morana Simona Bogojevića Naratha i Manire čine čovjeka: ručak Ane Hušman izdvajaju iznimno emotivne i poetične Note Marka Meštrovića, storija o složenu odnosu oca i sina, te izvrsni Bastion Zdravka Mustaća, čvrstom dramaturškom i narativnom strukturom uokvirena priča o dvjema senzibilnim i senzualnim djevojkama čiju ljubavnu sreću grubo prekida silovanje jedne od njih.

A taj užitak proizlazi dobrim dijelom iz onih Feydeauovih vrijednosti koje su nadživjele doba nastanka filigranske preciznosti u dramaturškom vođenju i preplitanju svih kompliciranih niti intriga koje tvore fabulu te životne uvjerljivosti karikiranih likova postignutoj djelovanjem u neočekivanim okolnostima i njihovom jasnom karakterizacijom kroz samo naizgled jednostavan svakodnevni i gotovo banalni dijalog, oplemenjen igrom riječima i iznimnom duhovitošću.

Stojeći pred (svojim starim) problemom kako da svoju ideju s unaprijed utvrđenim ishodom pretoči u dramsku radnju, Kulundžić ponovo poseže za Pirandellovom dramaturškom tehnikom, baš onom koju je još 1928. u članku Protiv Pirandella nastojao prikazati kao spekulaciju kojom se njen autor služi da napravi dramski zornim svoje (filozofsko) zalaganje za ideju o relativnosti istine i nemogućnost njene spoznaje.

A Paraćeva Judita doista jest cjelovito ostvare nje u temeljnim odrednicama glazbeno-dramske fakture, ona je u skladateljskom i dramaturškom prosedeu jasna i zaokružena cjelina, s pitko ispričanom pričom koja, međutim, unatoč ružnu pojednostavnjenju, ostavlja prostor i kontemplaciji, simbolu, svevremenskoj poruci Marulova spjeva.

Ponegdje su se mnogobrojni simboli pojavljivali upravo kako bi se tijekom izvedbe njihova konotacija mijenjala i dobivala novu dimenziju, dok se u drugima čitava kompozicija sastoji u koreografskom, odnosno dramaturškom poigravanju društvenim poimanjem određenog simbola.

Nakon iznimna uspjeha slovenske inscenacije teksta Fragile bilo je pitanje dana kad će se Tena Štivičić vratiti na domaće pozornice samostalnim autorskim radom, a ne samo fragmentarnim koautorstvom ili dramaturškom suradnjom.

I onda pri kraju procesa, kad počinješ strukturirati, u finalnom dramaturškom poslagivanju, ponovno u promišljanje ulazi inicijalni niz ideja.

Njegovo čitanje Apokaliptike tek je puko nizanje što boljih, što slabijih prizora, međusobno nepovezanih nekom prepoznatljivom dramaturškom okosnicom.

Pola stoljeća prije Deleuzea, Bertolt Brecht pisao je o pekinškoj operi i njezinom dramaturškom principu nizanja perli, odnosno scenama koje se mogu igrati zajedno ili odvojeno, ali svaka je dovršeno djelo, dio serije koji može funkcionirati i samostalno, izdvojeno iz cjeline.

Uvjeren sam da i nekoliko drugih, nešto starijih mjuzikla, vrsnoćom, kako u glazbenom, tako i u dramaturškom smislu, zaslužuju mjesto na svakoj našoj pozornici koja je u mogućnosti igrati taj žanr.

Paraćeva Judita doista jest cjelovito ostvarenje u temeljnim odrednicama glazbeno-dramske fakture, ona je u skladateljskom i dramaturškom prosedeu jasna i zaokružena cjelina, s pitko ispričanom pričom koja, međutim, unatoč ružnu pojednostavnjenju, ostavlja prostor i kontemplaciji, simbolu, svevremenskoj poruci Marulova spjeva