Gotovo svi veliki glumci iz albuma moga požutjelog sjećanja nisu potekli iz glumačkih škola ni akademija, koje u njihovo vrijeme nisu ni postojale, pouzdavali su se u svoje glumačke mentore, ili su se potucali po putujućim privatnim družinama, čvrgama, učili glumu u okrutnoj putujućoj glumačkoj praksi, u životnoj akademiji glume, ili su bili privremeni volonteri, glumački dobrovoljci, kao Viktor Beck i Zvonimir Rogoz, o kojima je Matoš, kada ih je vidio na sceni Hrvatskog narodnog kazališta sa njihovih nekoliko replika, napisao u svojoj kritici: »Što rade na sceni Hrvatskog narodnog kazališta ona dva suha bakalara?«