MLINIŠTA.satnija sa atobusom stiže u glamoć gdje ispred neke kuće izlazimo i tu se odmaramo, nakon nekog vremena po nas dolaze kamioni i mi se vozimo oko dva sata, izlazimo kod nekih čobanskih kučica od drveta u sred ničega imao sam dojam da sam stvarno bogu iza nogu.tu se odmaramo, uređujemo oružje i opremu, tu ostajemo do 2 ujutro kad krečemo u akciju.opet se vozimo kamionom i dolazimo na odredište odakle krečemo prema liniji koju drži hvo tu čekamo da se razdani kod nekog sela od nekoliko kuća.kad se razdanilo mi krećemo preko jedne čistine široke oko 150 m prema položajima neprijatelja lagano trčeći razvijeni u liniju, ulazimo u šumu i oprezno idemo naprijed ujednom trenutku na nas se otvara vatra iz automatskog oružja mi uzvračamo i prebacujemo se naizmjence ja i prvi ljevo i desno od mene (ostale uopče zbog gustog rastinja nisam ni vidio) otvarajuči vatru po neprijatelju.no oni sa kratke udaljenosti pucaju po nama i viču da nam jebu mater ustašku i da se predamo mi smo vidli odakle pucaju i pucamo po rovu onda čujemo samo rječ IDEMO mi krečemo i i oni se povlače i ostavljaju svoje mrtve, na njihovom rovu razgledavamo šta imju i slušamo njhov radio i čekamo kontranapad.tu je bilo naš 2 mrtva a nesječam se jel neko bio ranjen njihovih 4 mrtva.mi krečemo dalje u gonjenje međutim oni nekih 300 m dalje opet otvaraju vatru po nama i mi se povlaćimo malo nazad.tu držeči stražu i nočimo ja postavljam ljude po naredbi zapovjednika jedan dio u polukrug i idm odmorit na svoje mjesto u rasporedu.tu nam zapovjednik kaže da je satnija odsječena i da nemamo kontakt sa drugima i daćemo vjerovatno tu ostat do jutra.negdje u noči nama desno i iza nas oko 50 - 100 m ide kolona ruši šumu i svim glasom pjevaju oj kozaro (onu partizansku) mi šutimo i neotvaramo vatru.malo kasnije idu kroz šumu točno na nas i nas trojica bacamo bombe i oni uz jauke bježe.mi opet sjedimo i šutimo onda opet se ruši šuma i opet idu njih par. ja ćekam da čovjek koji je tamo postavljen poćne pucat ali ništa ja u tom trenu pomislim dobro naši su, i odjednom čujem pucnjavu, pomislio sam sad smo se među sobom pobili.zovem one koji su bili tamo i pitam šta je, odgovorišemi ništa sve ok.sjednem i opet šutimo i čekamo jutro.kad se razdanilo mi gledamo mrtve neprijateljske vojnike od nočas.kaže zapovijednik da sa položaja hvo dolaze izviđači.kad su došli mi opet krečemo prema njima, polako kroz šumu idolazimo do šumskog puta itu čekamo.odjednom otvaraju njih par valjda zaostalih vatru po nama i mi ih rješavamo.malo kasnije nailazi kamion, i njega rješavamo.onda nam javljaju da možemo dalje.opet gonjenje po bosanskim brdima.ne nailazimo ninakakav otpor polako napredujemo i opet se usred šume pripremamo nočit.zbog besputice naši nam nemogu donjet vode, a od konzervi još jače žedni.ujutro. ujutro idemo ko krave u blatnu baru piti vode.krečemo dalje po šumi i sastajemo se sa drugim satnijama (naravno prvo sno tražili vode) i opet čekamo, krečemo malo naprijed i tu zauzimamo položaje.zapovijednik kaže da smo mi svoje napravili i da čekamo smijenu, ostajemo još jednu noć uređujuči zaklone i spremni na njihov protunapad.ujutro dolazi grupa ljudi i mjenja nas na položaju, ja pitam jednog ko su on kaže hvo iz busovače.nemogu točno naves gdje se to sve odvijalo jer neznam ali smo mi tu akciju zvali mlinište