Pa odjednom otvori oči. Gotovo je, Sancho, moja uzvišena gospa Dulcineja još je jednom spašena.

Da mogu od svojih bolova, ja bih odmah sa svojim drugom Morganteom natrag onom nevaljalcu Morskom kralju i naučio ga kako se poštuje neprispodobiva gospođa Dulcineja I bio bi nastavio da mu Sancho ne uvali drvenu žlicu među usta razmaknuta u maštanju, pa Don Quijote zaguca ovčetinu sa sikiricama i nekako mu se u mozak načas vrati razum. Gdje smo mi to dobri moj prijatelju i štitonošo?

Upravo u vrijeme male drame koja se odvija na glavnom gradskom trgu, pojavljuje se Don Quijote, koji pomisli da je Kitri njegova Dulcineja.

Dulcineja postoji iako nitko ne zna stvarno tko je ona i kako izgleda.

Don Qujote i njegov vjerni pratitelj pozvani su da zauzmu počasna mjest, i dok gledaju mladence Don Quijoteu se opet pričinja da je Kitri njegova Dulcineja.

[ quote = " Dulcineja " ] Treba li brisati poruke kad je mapa puna ili će se one same automatski brisati kako budu pristizale nove?

To je Aldonsa ili imaginarna Dulcineja, koja predstavlja melodramski sloj dramatizacije.

Aldonsa ili imaginarna Dulcineja dolazi kao obična seljanka, koja gazdarici nosi usoljenu svinjetinu, pa se ovime konceptualni plan melodrame istodobno uspostavlja i ironizira.

Imaginarni plan o kojem govori Don Quijote Aldonsi ili Dulcineji zapravo je imaginarni plan koji daje ovoj početnoj sceni pravu boju: i divovi i sama Dulcineja postoje samo kao imaginarni divovi i kao imaginarna Dulcineja.

Uto u Barcelonu stižu Don Quijote i Sancho Panza, a Don Quijote je uvjeren da je Kitri zapravo odabranica njegovog srca, njegova Dulcineja.

Iz netipičnog mjuzikla s nekoliko dopadljivih arija (Ja, Don Quijote i Dulcineja su najeksponiraniji) koji se ponavljaju gotovo prečesto, s vrlo rijetkim (i nespretno zamišljenim) zborskim brojevima te s naglaskom na poruku da se mašti ne treba (uvijek) smijati, jer je ona čovjeku jedini bijeg iz grube svakodnevice, Osječko je kazalište izvuklo najviše što se dalo izvući.