A o njoj postoji nepodijeljeni sud kao o remek-djelu renesansne arhitekture, koje je kroničar urbinskog dvora Giovanni Santi (otac Raffaellov) opisao božanskom, a ne ljudskom građevinom, Nikolaus Pevsner apostrofira dvorište palače kao jedno od arhitektonski i cjelovito estetski najutjecajnijih talijanskih djela, dok Adolfo Venturi tvrdi: »Apsolutna jednostavnost biranih plemenitih linija, koje se rađaju iz uzajamno skladnih odnosa, i kristalna jasnoća cjeline čine od ovog dvorišta jedinstveni uzor talijanskoga kvatročenta.« Iznimnost urbinske palače još više dolazi do izražaja u usporedbi s ranorenesansnim palačama koje joj neposredno prethode, poput firentinskih Medici-Riccardi (Michelozzo) i Ruccelai (Alberti i Rossellino) jednostavnih kvadratičnih formi sa centralnim dvorištem, ugrađenih u naslijeđenu srednjovjekovnu strukturu, za razliku od urbinskoga grada u obliku palače, samosvojne prostorne kompozicije kao paradigme novovjekovne palače i renesansnoga grada.