stajala sam u subotu nasred cvjetnog trga u gomili ljudi, mladih ljudi, eto tako kao što sam ja. stajala sam u centru gomile sa svojim psom, pjevao je rundek, bilo je deset navečer, bila sam opet puna alergije, premorena, upravo s dvosatne kave s presimpatičnom curom koju sam tek upoznala i kojoj su zbog raka odrezali nogu, stajala sam i sretala puno znanih ljudi ali oči su mi bile jako mutne, i nisam bila tu a bila i onda su postale jako suzne i počela sam hodat i jako plakat. i onda sam došla doma. i plakala sam, ljudi moji, ja vam tako nisam plakala dugo. i svašta sam govorila. i onda je već bilo jedanaest navećer i onda su me počeli nazivati. da di sam, da jel idemo na štros? a ja sam tulila i govorila da sam otpadak. otpadak? đe našla baš otpadak... i plakala jer mi je falio taj dio mog života kojeg sam se morala odreći tako naglo, samo jedne noći kad je hitna došla po mene. jer ja sam vam cura od asfalta, gradske vreve, buke, kaosa, noćnih zabava, plesa... plesati cijele noći, plesati i plesati.