Osim Bokine dramaturške pripreme, u iznimno kvalitetne segmente cjeline treba svakako uvrstiti i minimalističku, ali učinkovitu scenografiju, koju je Tihomir Snitko sveo (uz poneki rekvizit) na tri mobilne rampe; sjajnu, predma nedovoljno iskorištenu glazbu Gordana Tudora, koja vješto balansira između tradicije započete Edvardom Griegom i razigranog posmodernog polistilizma; učinkovit scenski pokret Alena Čelića te majstorsko oblikovanje svjetla i tona, koje potpisuju Zoran Mihanović i Tomislav Luetić. (Više ili manje doslovni kostimi Marije Žarak pritom predstavi nisu pomogli, ali joj nisu ni odmogli.) Ipak, usprkos svim tim dobro pripremljenim elementima, predstava je pala na dvjema ključnim sastavnicama režiji i glumi.