Juliette Gréco je ključna osoba tog egzistencijalističkog razdoblja, a Jacques Prévert kao pjesnik i običnoga i nadrealističkoga, zvijezda je poetske scene, novog filma - oličenje Pariza jednostavne svakodnevice i muza brojnih pjevača za koje je napisao čitav niz pjesama čija se ljepota nije umanjila sve do danas.

Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu jedna je od najpoznatijih knjiga ruskog egzistencijalističkog filozofa Nikolaja Berdjajeva kojeg mnogi drže jednim od najvećih mislilaca dvadesetoga stoljeća, a njegove prosudbe o povijesnim, političkim i kulturnim kretanjima i danas privlače veliku pažnju budući da su se mnoga njegova predviđanja pokazala točnima.

Sve upućuje na to da će se McCarthyjev junak pretvoriti u egzistencijalističkog heroja našeg doba, medicinski osuđenoga na zdrav razum i bol sudbine u kojoj karizme, mode, spinovi, medijski utjecaj, poruke između redaka, cool, majspejsovski identiteti... više ne postoje - dogodi se preokret.

U romanu su jasno vidljivi utjecaji egzistencijalističkog romana, no oni su izmiješani s impresionističkim i fantastičkim elementima.

Na prvi pogled nezaboravna drama Dušana Kovačevića Balkanski špijun nema neke naročite sličnosti sa Ipak i ovdje, remek djelom scenarista Jeana-Claudea Foresta (autor legendarne Barbarele i kultnog SF klasika Brodolomci vremena, kod nas objavljenog posredstvom izdavačke kuće Bookglobe) i crtača Jacquesa Tardija (našoj publici poznat kao crtač izvrsnog egzistencijalističkog strip-noira Mali blues sa zapadne obale, također izdanog posredstvom Fibre), no ipak, ako malo dublje zaronimo u oba djela, vidjeti ćemo da nit koja ih spaja je i više nego opipljiva, jasna i vidljiva.

Oči su rukopis prilično egzistencijalističkog utjecaja i roman koji je pokazao da je Ponoćni boogie bio tek uvertira u jednu pravu, svakim novim naslovom sve intrigantniju literarnu karijeru.

Odlična je i interpretaciju Buñuleova " Anđela uništenja " (koji bi malo tko smjestio među distopijske filmove, što također svjedoči o Horvatovoj nekonvencionalnosti) kao ne samo društveno-kritičkog, što je uobičajeno čitanje, nego i egzistencijalističkog odnosno metafizičkog ostvarenja.

Danas znamo da su sve bitne crte psihoanalitičkoga i egzistencijalističkog romana u njemu upisane.

Pameću, ljubavlju, brigom i zajedništvom moramo ovaj svijet učiniti slobodnim i čistim, moramo se vratiti duhovnim korijenima i osloboditi se egzistencijalističkog ropstva koje nam nameće vlasništvo, profit i bogatstvo i moć koja proizlazi iz toga.

Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, govorio je o pjesništvu Mirka Kopunovića u kontekstu hrvatskoga pjesništva u Subotici, uz napomenu kako Hrvati po prvi put u svojoj povijesti žive izvan teritorija koja je državnom granicom odvojena od svog matičnog naroda, odnosno da prostor vlastitosti još nije izgrađen u svojoj punini, što je rezultiralo i egzistencijalističkom poezijom koje je predstavnik i Mirko Kopunović. Njegovo pjesništvo je posljedica jednog ambijenta duhovnih, društvenih i svjetonazornih silnica koje određuju naš položaj, a suočenje sa zbiljom pokazuje da nas svakim novim popisom ima oko 30 posto manje, te da svijet našeg prostora življenja nestaje pred naletom globalizacije i nekih drugih procesa kojima se ne možemo oduprijeti, jer i kod nas samih se događaju velike izdaje, ljudske prijevare, svjedoci smo odsustva korespondencije s pravednošću, istinitošću u političkim sferama, tako da je negativno raspoloženje dominantno, rekao je Žigmanov i zaključio kako je Kopunović sjajni izdanak egzistencijalističkog pjesništva hrvatskog subotičkog kruga, još uvijek relativno nepoznat u okviru toga prostora kod onih koji imaju moć objavljivanja i relativno nevidljivog kada je u pitanju prikazivanje njegovog pjesništva u Subotici.

Upravo zato je kao grom iz vedra neba došla njegova izjava u ljeto 2006. godine, u vrijeme kada je njegov drugi predsjednički mandat već prešao svoju polovicu, kako je odmor u svojoj ljetnoj rezidenciji u Crawfordu u Texasu proveo čitajući Stranca egzistencijalističkog mislioca Alberta Camusa.

O Vrbnjakovoj novoj knjizi ' Poduke iz posebne proljetne ponude ', u nakladi Izdavačkog centra Rijeka, kritičar Davor Šišović kaže: ' Zbirka priča neobičnog naslova Poduke iz posebne proljetne ponude pravi je sajam jezičnih kalambura, političkih nekorektnosti, vrlo duhovitih apsurdnih konstrukcija, egzistencijalističkog bijesa, društvene ravnodušnosti i fabularnog minimalizma.

Diplomirao je književnost i likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Splitu te potom studirao filmsku režiju na FAMU u Pragu, gdje je naknadno diplomirao 1981. Opus je započeo 1961. amaterskim, uglavnom igrano-eksperimentalnim filmovima u rasponu od egzistencijalističkog neoromantizma do groteske i apsurda, a 1965. ulazi u profesionalnu produkciju gdje ostvaruje niz igranih i dokumentarno-eksperimentalnih kratkometražnih i srednjemetražnih filmova, među kojima su najistaknutiji Poslije podne/Puška i Ave Marija/Moje prvo pijanstvo (1971), kojima tematizira nasilje i zlo u čovjeku.

Osim toga, Brezovec je Šnajderovu dramu, prepunu mračnog patosa, egzistencijalističkog krika i grčevite težnje za višim spoznajama, iščitao na način " hrvatskog Moulin Rougea ", što je svakako zanimljivo jer, kako to obično kod Brezovca biva, spaja dvije naizgled nespojive estetike.

Riječ je o konceptualnoj figuri individualne odgovornosti za djelovanje iz nadindividualnog načela dužnosti (svadharma), to je spoj metafizičkog i egzistencijalističkog načela u kojemu ovo potonje, suprotno očekivanjima iz horizonta zapadno-filozofskog razumijevanja moderne subjektivnosti, ne nestaje nego se tek afirmira u figuri radikalnog etičko-teorijskog izazova.

Čuvari, zaštitnici i izvidnici govore o budnosti i pažljivosti u životnim i umjetničkim promišljanjima, koji su ujedno i svojevrsno traženje i uspješno nalaženje egzistencijalističkog alibija i argumenta za formu upravo takvu kakva jest.

Iako su pjesme narativnog karaktera, zamjetan je i svojevrsni glazbeni sklad, odnosno vidljiva je simbioza pjesničkog i proznog iskustva - glazbenog i egzistencijalističkog.

Što se tiče te kuće i proktologije kao egzistencijalističkog koncepta čini mi se da je nedodirljiva oštrica samog vrha vrhova vrhunaca, da na Himalaji (pomislio sam i na planinu Brokeback) beru trešnje, ontološko gnoseološki ezoterično sofistički susret Drive i čupavog sarajevskog dezertera.

U Ferrarinim najosobnijim djelima semantička je paleta uvijek puna gubitnika, ljudskog šljama, marginalaca, a njegova vizija mračna, turobna i izopačena, no riječ je o samo o rukopisu koji ispisuje metaforične slike ljudskog otuđenja i egzistencijalističkog labirinta: u R-Xmasu bračni par raspačivača droge uopće nema imena.

Nakon izvrsnog prvijenca Dvoboj, kafkijansko-egzistencijalističkog ugođaja, Spielberg je uskoro postao simbolom infantilizacije i komercijalizacije Hollywooda nakon kraha ere autorskih tendencija sedamdesetih, jedan od ljudi koji su, sa stajališta ozbiljne i relevantne umjetničke kvalitete gledano, uništili Hollywood.

Djela su to pretežno modernističkog pristupa, uglavnom egzistencijalističkog svjetonazora, pripovjedno labava, grubo lirična, usmjerena na prikaz stanja i ostvarivanje ugođaja, bilo trenutačnog uzbuđenja, bilo poetsko-melankoličnog.

Talijanski ' Beket ' zadovoljit će ljubitelje egzistencijalističkog crno-bijelog apsurda, a dokumentarac ' Solo ', priča o pothvatu Šime Stipaničeva, prvog Hrvata u povijesti koji je jedrilicom preplovio Atlantik, na festivalu će imati svoju splitsku premijeru.

Nimalo slučajno jer, rekoh, Mišina je statusna simbolika za razliku od Arsenovog ' crnila ' i imagea egzistencijalističkog trubadura - odgovarala ukusu i apetitima publike.

Današnji zapadni čovjek poprimio je u svojoj nutrini jednu snažnu dozu egzistencijalističkog licemjerja.

Na 9/11 ove godine na filmskom festivalu u Torontu prikazan je film o famoznoj Hannah Arendt iz egzistencijalističkog kruga Martina Heideggera, Edmunda Husserla i Karla Jaspersa.

Uporno izbjegavajući jednoznačno određenje, opire se konsolidiranju izgleda, spajajući i pomirujući suprotnosti: apstraktnog i konkretnog, mikro-svijeta i makro-svijeta, intelektualnog i senzualnog, američkog i europskog, superiornosti i nesigurnosti, egzistencijalističkog i hedonističkog.

Stoga sam se odlučila s egzistencijalističkog aspekta postulirati ovaj segment hrvatske književnosti reflektirajući književnu situaciju iz određenog romanesknog korpusa anticipiranog kierkegaardovskim« strahom i drhtanjem », odnosno sartreovskom« osuđenosti na slobodu ».

S obzirom na te strukturne segmente rad bi trebao opisati poetiku hrvatskog egzistencijalističkog romana, čime je tema opravdana i dobrodošla.

U sliku rodnoga grada, fiksiranog u jednom fatalnom trenutku njegova života, pisac je utkao mnoge niti vlastitog iskustva u sjeni represije i izrazio doživljaje sasvim analogne kafkijanskim, sartreovskim ili beckettovskim premisama, našao korelative adekvatne upotištima egzistencijalističkog mišljenja.

Iako je jasno da je Melankolija jasno određenje Diazova odnosa prema desaparecidos, i još više prema obiteljima koje ne mogu niti simbolički pronaći mir i utjehu jer ostataka žrtava političkog terora nema, njegova politička pozicija nerazdvojna je od dubljeg filozofijskog i egzistencijalističkog propitivanja duha vremena, situacije u kojoj se globalno društvo nalazi.