znam jednog decka koji si isto želi biti neki redatelj. i sad on uči sam sebe o svačemu, radi neke reklame, montira, snima vlakove po kolodvoru, upoznaje ljude, šta ja znam, pametno dijete. i onda on mene pita kaj radiš. niš. pa kak misliš tak išta u životu postić? ne znam. ono ubi se. i ja znam da s takvim stavom neću nikud doć. al kad je meni muka od pomisli da bi ja morala nosit nekom stolicu sa zvjezdicom po setu i čekat trenutak kad mi dozvoli da mu skuham kavu. ja hoću snimat princa valijanta u libiji da, baš mene netko čeka sa 100 mil $ koje će mi poklonit pa nek se dijete igra. živčana sam sad, idem gledat đađ ejmi, možda poslje poželim učiti političku ekonomiju.