Gledajući pred sobom tog brbljavca u sivim kamašama s monoklom, Filip je neprestano imao jedan te isti osjećaj: " da tu pred njim stoji nekakav levantinski poludivljak i da ga gnjavi kupnjom najjeftinijih igračaka i ogledala, a on nije došao ovamo da kupi nekakva šarena stakalca od poludivljaka, i nije došao da se razgovara na sajmu s trgovačkim pomoćnicima, i što ga do vraga smeta, i što mu ne vidi u očima, da mu je sve to dosadno i neka ga pusti na miru " Odbijajući tako nervozno jedan dim za drugim, Filip je gledao u Tassila plemenitog Pacaka ne maknuvši ni usnom ni trepavicom, a ovaj je govorio o unutarnjoj logici forme, o crnačkoj plastici, o suvremenoj ekspresivnosti s obzirom na danas tako modernu aktivističku stvarnost i kolektivizam u umjetnosti, i opet je spomenuo Roland Holstovu i Zamjatina, i tako je to dugo trajalo, a postajalo je sve neugodnije.