Oduzimanje mogućnosti tradicionalnog načina života, za tog drugog subjekta predstavlja traumatični šok koji destabilizuje čitavu njegovu egzistenciju - njemu reći da treba da uživa u hibridnosti i nedostatku fiksiranog identiteta svoje svakidašnjice, da je njegova egzistencija migrantska, u-sebi-nikada-identična itd., podrazumeva isti cinizam koji je na delu u (populazirovanoj verziji) Delezovog i Gatarijevog slavljenja šizo-subjekta, čija rizomatična, razmrvljena egzistencija razara paranoični " proto-fašistički " zaštitni oklop fiksiranog identiteta: ono što je za tog drugog subjekta iskustvo vrhunske patnje i očaja, stigma isključenja, nemogućnosti učešća u zbivanjima vlastite zajednice, to se - iz perspektive eksternog, " normalnog " i sasvim prilagođenog postmodernog teoretičara - uzdiže kao krajnja potvrda subverzivne želeće mašine...