Prema Porfirogenetu Dubrovnik (Rauzij) osnovali su izbjegli bizantski podanici, romanizirani stanovnici Epidaura spašavajući se bijegom pred avarsko-slavenskom najezdom iz razorena grada.

Ipak se na temelju vrlo oskudnih izvora i zabilježenih legendi pretpostavlja da je u antičko doba postojalo na dubrovačkoj hridi manje ili veće ribarsko naselje, koje dobiva posebno značenje u početku 7. stoljeća, nakon pada Salone (Solina) 614. godina i razaranja starogrčkoga grada Epidaura na području današnjeg Cavtata.

Sever naučen na ljepotu svoje negdašnje Salone i aspalatskoga zavičaja, poznavalac sjaja i veličanstva Vječnoga grada, poklonik čara i krasote, što se stere uz obale Epidaura, bio je ipak sasvim začaran, gotovo poražen kad je ugledao Carski grad na sedam brežuljaka i na tri mora.

Kad su čuli stanovnici Epidaura, koji su nakon bijega lutali po šumama i planinama, da je došao Belo s Rimljanima i da su sagradili utvrdu, skupe se i dođu.

Time je skinuta krivnja sa Slavena za razaranje Epidaura jer su oni u 12. stoljeću, kada Dukljanin piše svoju kroniku, već činili velik dio dubrovačkoga stanovništva i imali vodeću ulogu u izgradnji i gospodarskom razvitku Dubrovnika.

Iako u svečano koncipiranim i gotovo uvodno postavljenim sonetima Nada Bunić odaje počast Dubrovniku kao gradu vjere i poretka, kao dostojnu nasljedniku Epidaura i takmacu Atene i Rima, ipak rijetko propušta priliku ograditi se od rodnoga gnijezda, koje ju je svojim odnosom prema njoj i sestrama najdublje ranilo, te jednu od indikativnih pjesama zaključuje upravo željom da joj ni kosti ne leže u zavičaju

Svetac zaštitnik kršćanskog Epidaura bio je sv. Ilar, a u Dubrovniku sirijski mučenici (početak 4. stoljeća) sv. Srđ i sv. Bak, Sergije i Bakho (lat.

Vjerojatno su došljaci iz Epidaura (Cavtata) izabrali sv. Srđa zato što je po jednoj predaji bio učenik sv. Ilara, a sv. Baka jer je nosio ime mitološkog Baka, koji je opet po jednoj staroj priči bio nećak mitskog Ilara.

Sv. Jeronim spominje sv. Ilara (291. - 371.) kao apostola Epidaura, ali ne kao prvog, nego kao onog koji zadaje posljednji udarac poganstvu u ovim krajevima.

Međutim, prvo pisano ime biskupa iz Epidaura - Fabricianusa susrećemo tek na crkvenom saboru u Saloni 530. kao sufragana salonitanskog nadbiskupa.

Kasnije se spominju Paulus i Florentinus, a u vrijeme invazije Avara (614. - 628.) i propasti Epidaura, biskup je Ivan s narodom potražio novo utočište u Župi (na Silanu i Burnumu), a potom u nedalekom castrumu među stijenama Lausion (Ragusion).

Na sinodama u Splitu 925. i 928. govori se o biskupskim sjedištima u Ragusiu i Kotoru kao o jednom nasljednom biskupskom sijelu ugasle biskupije u Epidauru, vjerojatno zato jer se dio prognanika iz Epidaura našao i u Kotoru.

Na kraju 8. poglavlja te kronike opisuje se bijeg preživjelih Salonitanaca na otoke i pripovijeda o osnutku Dubrovnika nakon razaranja Epidaura.

Neki došljaci, prognani iz grada Rima, pristali su brodovljem nedaleko od Epidaura, koji je tada bio biskupski grad podvrgnut Salonitanskoj Crkvi.

Svetac ukroti zmaja, izvuče ga iz pećine blizu Epidaura, sveza ga, te proveze morem, pa ga svečano, na očigled svijeta, spali na lomači pri morskoj obali.

Dubrovnik su osnovale izbjeglice iz Epidaura nakon što su taj grad razorili Avari i Slaveni.

Od rimskog grada Epidaura do današnjeg Dubrovnika.... ne izgleda tako lako složiti 14 stoljeća u jednu jedinu glavu koju imamo.

Legenda pripovijeda o strašnom zmaju Voazu iz Epidaura koji je mještanima nanosio štetu proždirući stoku sve dok ga na lomači nije spalio sveti Ilar.

Legenda o strašnom zmaju Voazu iz Epidaura

Povijest Konavala je neodvojiva od povijesti Cavtata/Epidaura i obratno, makar Cavtat nije na području Konavala.

Ujutro je slijedio maraton od Korinta preko Mikene do Epidaura.

Dubrovačka je biskupija nasljednica biskupije starog Epidaura.

Treća cjelina, kroz koju znatiželjnike provodi Ruđer Bošković u dvorani Vremeplov, nudi presjek dubrovačke povijesti od vremena dolaska izbjeglica iz Epidaura, preko Dubrovačke Republike do Domovinskog rata i današnjice.

Dubrovnik se osamostalio i ojačao na već stečenim posjedima od Epidaura do Orašca, uključujući i Elafitske otoke.

Izbjeglice iz Epidaura prilagođuju se novim obitavalištima živeći sada s pridošlim Hrvatima.

Na Mrkanu je benediktinska opatija, dok krajem 12. st. nedaleko od razorenog Epidaura izrasta novi grad Cavtat.

Nakon Epidaura, slijedila je Mikena, poznata Mikenska vrata, koje smo zaista sa zadnjim atomima snage promatrali.

Poslije porušenja Epidaura, njegovi izbjeglice u Dubrovniku napuštaju kult sv. Hilariona (Bizantinca), a uzimaju za zaštitnike sv. Srđa i Baka (Latine).

Kako je zmija bila vrlo štovana u narodu, sv. Ilarion je na taj način srušio njezin kult i utro put kristijanizaciji Epidaura.

Cesta nas je prvo dovela do Epidaura, drevnog lječilišta poznatog prije svega po najočuvanijem antičkom kazalištu.