Jednako tako ne vjerujem da nam, nakon toliko formalnih otkrića i pustolovina u ovome stoljeću (posebice na njegovu početku), ništa drugo ne preostaje doli pisati kao epigoni, osim ako ne želimo biti veći nadrealisti od nadrealista i veći ekspresionisti od ekspresionista, ili da nam ne preostaje ništa drugo osim da rabimo Joyceova i Prosutova, Kafkina i Musilova iznašašća.