Taj pustinjski sin, dao bih mu titulu zeta, ali on pičke nema niti ju je ikada imao, ali tko smo mi da sudimo o nečijem ukusu, vozio je ugašenih svjetala po najmrklijem mraku, po najvećim gromadama stijenja koje podnosi jedna Toyota, tek onih milijardu godina udaljenih milijardu zvijezda obasjavalo je tamo neke njihove drvene Marije planete, ali to nama u ugodnoj pustinjskoj noći nije značilo ništa osim što smo, sjedivši na proplanku od pijeska i kamena snatrili o ljubavi ili, neki ekstremi, o Nanooku eskimu, pokoj mu duši, kako izlazi iz kajaka, a za njim redom žena, dijete prvo, dijete drugo, snaha, maćeha, dijete treće, zatim pas, pa djed, ujna, sestrična i bratučedo te pol tuljana i nešto jetre sjevernog medvjeda.