Da bi se ušlo u polilingvalni i pluridijalektalni mali Babilon njezina pjesničkog jezika, ritma i antologijskih skladnji, mora nam se opet vratiti na prvo vidljivo ishodište i polazište, u nedogledne prostore iz kojih nam se naša nagrađenica, snaša i Sremica, stalno, baš i još, odziva, zagledati se iz međuriječja u panonsko-podunavsko Tetis - more, na mediteransko badem stablo od te renesanse, u kojoj ona, i sama slikarica, poput Andrea Mantegne predočava svoje pjesničke korijene u liku Jana Panonija iz obitelji Vitez, od nje do u Rječnik dijalektizama, regionalizama i lokalizama iz petrovaradinskoga govora iz Vage s anđelima svoga dede, kao i svoje društveno etablirane građanske i intelektualne hrvatske obitelji, govora britkog, za kojim je svoju suzu kalamačicu pustila.