U zagrebačkom HNK je pjevala ulogu Euridike u Orfeju, Musette u La Boheme i Jelene u Nikoli Šubiću Zrinskom.

Orfej brzo prihvaća narcistički profit tog obrata: postaje očaran poetskom glorifikacijom Euridike koja stoji pred njim ukratko, on više ne voli nju; ono što voli je vizija njega sâmog kako pokazuje ljubav prema njoj.

Samo Amor slobodno šeta pozornicom, dok su kretanje Orfeja i Euridike pravocrtne; lica su im mirna i uglavnom bezizražajna uz neprirodne položaje ruku i dlanova, tako da nalikuju marionetama više sile koja upravlja njihovim životima.

Tom izazovu na najbolji su način odgovorile Megdalena Kožená kao Orfej, te Madeline Bender i Patricia Petibon u ulogama Euridike i Amora.

Biti ÂťvjeranÂŤ tekstu, kada se tekst definira na tako različite načine, znači očigledno proizvesti različita postavljanja na pozornicu, različitost kojih se sastoji od osobnosti izvođača i obilježja samih obnovljenih djela, koja mogu biti što bilo, od posve mitskog do visoko prigodnog (od Orfeja i Euridike do Brittenovog Alberta Herringa) i od bel canta do parlanda (od Lucie Lammermoorske do Debussyjevih PellĂŠasa i MĂŠlisande).

Njen je repertoar tada obuhvaćao brojne velike uloge opernog, operetnog i koncertnog repertoara poput primjerice Mimi i Musette u Puccinijevim Boemima, te Cio Cio San i Lauretta u, također Puccinijevim operama Madame Butterfly i Giani Schicchi; Adina u Donizettijevu Ljubavnom napitku, Margareta u Gounodovu Faustu; Pamina i Papagena, te Grofica Almaviva i Susanna u Čarobnoj fruli i Figarovom piru Mozarta; Verdijeve heroine Aida, Gilda i Violetta (iz opera Aida, Rigoletto i Traviata; Rosina iz Rossinijevog Seviljskog brijača, Manon iz istoimene Massenetove opere, a bogat je bio i njen operetni repertoar, poput Sylvie iz Kalmanove Kneginje čardaša, Euridike i Helene iz Offenbachovih Orfeja u podzemlju i Lijepe Helene; Adele i Rosalinde, te Franzi iz Straussovih opereta Šišmiš i Bečka krv, te mnogih drugih uloga.

To su pitanja koju su imali na umu u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci kreirajući program za sezonu 2010/2011. Ansambl Talijanske drame riječkog Kazališta u prvoj ovogodišnjoj premijeri posegnuo je za poznatom, klasičnom, mitskom pričom o sudbini Orfeja i Euridike.

Euridike De Beul osim zavidnim vokalnim sposobnostima osvaja i duhovito osmišljenim probojima ironije, s kojima dopadljivu i znalački osmišljenu igru razvija iskusni Simon Versnel u ulozi divinog muža.

Nimalo se ne razlikuje ideološko područje u kojem jasno pokazuje svoje kretanje Rinuccini, obratimo li pozornost na ono što kaže njegova Tragedija, lik kojem je vrlo znakovito povjeren prolog Euridike uprizorene prigodom svadbenih svečanosti u čast Marije de ' Medici i francuskog kralja Henrika IV:

premda je prolog Euridike prekrasan kako u stihu tako i u melodiji, ipak bi, po mome nahođenju, uspio mnogo bolje, imao više čara, bio zapaženiji bez one obveze prema rimi i prema stanci (neka isto vrijedi i za četverostih), koje se sve pjevaju na istu melodiju što u mnogom pogledu nikako ne priliči scenskomu uprizorenju, a također i stoga što katkad se dogodi da se ne završi smisao na kraju svakoga četverca; i potrebno je tu neprestano prilagođavati onu istu kadencu koja pokazuje savršen dočetak smisla i koja se koristi u ostalim četvercima, kao što je slučaj u četvrtoj stanci spomenutoga prologa. 37

Tek duet Orfeja i Euridike je negdje prepoznatljiv u motivu pokreta, ali ostalo je predvidljiva, prilično monotona struktura koja, nakon što ste se privikli na atmosferu Podzemlja ne privlači pozornost scenskim događanjem.

Muškarac na leđima ima liru, što ukazuje na mogućnost da je riječ o Orfeju, znamenitom sviraču iz grčke mitologije, odnosno na iščitavanje prizora kao na susret Orfeja i Euridike u Hadu.

Iz tog razloga, vremenska je blizina pojave opere i Descartesove formulacije Cogito, ergo sum više od slučajne istodobnosti: dolazimo čak u napast reći da pomak od Monteverdijeva Orfeja do Gluckova Orfeja i Euridike odgovara pomaku od Descartesa do Kanta.

Orfej brzo prihvaća narcistički profit tog obrata: postaje očaran poetskom glorifikacijom Euridike koja stoji pred njim ukratko, on više ne voli nju; ono što voli je vizija njega sâmog kako pokazuje ljubav prema njoj.

Najbjelodaniji primjer za to vidjet ćemo u prologu Perijeve Euridike kojeg je en passant cenzurirao Doni:

Arija naime govori o neizmjernoj boli gubitka Euridike, ali bi na estetskom planu funkcionirala jednako uspješno da joj je potpisan sretniji tekst o njezinu ponovnom pronalasku.

Širokom repertoaru mitskih bajki i maštovitih pastoralnih invencija ⠀ pa makar i kontaminiranih mitološkim elementima, kao što je to bio slučaj kod Euridike, u epizodi u Paklu ⠀ idućih će se godina redovito obraćati kazališni pjesnici, još uvijek obilno crpeći iz Ovidijeve ostavštine, 15 a napuštajući naprotiv sve više personificirane alegorije tipa onih koje vidimo u Prikazanju o Duši i Tijelu: Nada se, primjerice, pojavljuje u Bajci o Orfeju Alessandra Striggia jr. (1607), no radi se samo o prozopopeji unutar događaja smještenog u pastoralni ambijent.

To je vjerojatno bio ulaz kojim je Orfej prošao u pokušaju povratka svoje mrtve žene Euridike iz Podzemlja.

U postu Nagni se, Narcise pisao sam o tome kako bi se rado naslovni lik iz Offenbachove operete Orfej u podzemlju rastao od Euridike, s kojom je na pas i mačka, ali ne može zato jer je u strahu od Javnog Mnijenja Kôra Vox Populija.

Zašto ste za naslov knjige i za uvodni esej uzeli baš motiv Euridike i to Vetranovićevu verziju mita, u kojoj se osvrnula Euridika, a ne Orfej?

Na programu su tako odlomci iz baletâ Labuđe jezero od Čajkovskog, Karneval u Veneciji od Driga, Festival cvijeća u Genzanu iz Helstedovog baleta Napoli, Sylvia od Delibesa, La Sylphide od Lovenskolda, Grand pas classique Oberta, Gluckova Orfeja i Euridike, te Raymonde od Glazunova.

Očuvavši isti pastoralni ambijent, struktura Euridike težila je naprotiv strogosti postava koji će biti u stanju udahnuti ponešto tragične aure.

Drugi stavak je lirskog karaktera i opisuje jedan od najstarijih mitoloških instrumenata, liru, koja naglašava ljubav Orfeja i Euridike.

Budući da je autorica Sarah Ruhl podijelila tekst u tri stavka što asocira na glazbenu partituru u predstavi će biti svirana glazba uživo. U prvom dijelu glazba prati život i ljubav Orfeja i Euridike, u drugom njezin pad u podzemni svijet, a u trećem rasplet odnosno potragu Orfeja za Euridikom, kaže redatelj Lawrence Kiiruu koji je iznimno zadovoljan s bandom u predstavi kojega čine izvrsni glazbenici, mlada pjevačica Alba Nacinovich, gitarist Darko Jurković i bubnjar Tonči Grabušić.

Uz plesače, članica zajednice je i osebujna mezzosopranistica Euridike De Beul, bez čije bi autoritativne interpretacije songova, u rasponu od Bellinijeve Casta diva do Shine On You Crazy Diamond Pink Floyda, čemer otuđenosti u ulici Vandenbranden doista bio teško podnošljiv.

Predstava tako postiže formalnu kvalitetu plesačkog pokreta, uglavnom utemeljenog na Labanovoj tehnici s povremenim, diskretnim podsjećanjima na mitološki ili arhetipski prostor kakav je nekoć bio specijalnost Marthe Graham, ali ni u jednom trenutku ne postiže više od elementarne ilustrativnosti prostora Hada, kojim promiču figure Orfeja, Euridike, Muza, Kerbera, Harona.

Filomena je u okviru dotadašnjih dubrova č kih dramskih iskustava iznimno mra č na i hibridna drama, tekst osamljen i svojeglav, ali ipak u dosluhu s prethodnom tradicijom libretisti č ki zasnovanih drama, onim dramskim žanrom koji se u hrvatskoj književnosti pojavio na stranicama Primovi ć eve Euridike 1617. da bi se onda dalje razvijao u djelima Ivana Gunduli ć a, primjerice u njegovoj Dubravci, zatim kod Junija Palmoti ć a u Atalanti i brojnim drugim dramama, kod Šiška Gunduli ć a, Vice Puci ć a u Sun č anici i Ljubic i, zatim u Vu č istrahu Petra Kanaveli ć a te prera đ enim libretima Antuna Gle đ evi ć a, prijevodima Franatice Sorko č evi ć a i Timoteja Gle đ a...

Od Amora i Psihe, preko Orfeja i Euridike, Eneja i Didone, Romea i Julije pa sve do Tristana i Izolde književnost nas je učila kako je konačno ostvarenje ljubavi jednako samouništenju.

Preostaje jos samo znamenito Aeternum vale iz oproštaja Orfeja i Euridike, preimenovano u Addio.

Ove godine ostvarila je niz uloga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu od kojih se posebno izdvaja uloga Euridike u novijoj produkciji opere Orfej Claudija Monteverdija u suradnji s uvaženim francuskim dirigentom Herveom Niquetom.