Fabre se vjerojatno potpuno svjesno opredijelio za takav izričaj nastojeći ga prilagoditi svojoj viziji drugačijeg kazališta i tražeći dramsku napetost u sukobu između izgovorene riječi i žestine prizora koji je uokviruju i u kojima interpreti idu do krajnjih granica svoje fizičke izdržljivosti, a glasovno i do krika, sve u skladu s Fabreovim težnjama da mu se teatarski doživljaj temelji na glumčevoj tjelesnosti koja postaje laboratorij iz koje će pod tim silnim naponom proizaći nova tekstu, pa i režiji nepoznata značenja.