Na tu raspravu dolazi nadobudni predavač u mislima o studentu koji možda jest samoživi cinik, pun sebe, još nezreo, ali moguće kvalitetan, netko koga tankoćutnost primorava da gradi brane kojima bi zaklonio bol zbog traume i rupe, bol koja je sama ostala nakon što ga je moguće autoritarni otac napustio i prije nego mu se sin uspio suprotstaviti, ocu koji je sinu u nasljeđe ostavio krilaticu contra receptam opinionem; na tu raspravu dolazi nadobudni predavač i ubrzo, prebrzo uviđa kako se sav intelektualni sjaj sad, kad se ne priča o književnim i teorijskim tekstovima, svodi na prozirni i plošni, strogo disciplinirani, pred zrcalom uvježbani plavo-crno-smeđi žargon koji kaže da ljubi neoliberalizam, ali koji zapravo prezire svaku trunku liberalizma iz te grozne neo-kovanice jer je i neoliberalizam ipak liberalizam, druga riječ za krajnji raspašoj, jer razara obitelj, a obitelj, tvrdi student, valja učvrstiti; zato što fali Druck, ljudi se ne žene, ne rađaju, previše se zabavljaju, preslobodni su; zato valja pojačati tradicionalni psihopresing na pojedinca; pa se zalaže za to da se društvo i ekonomija vrate svojim pramodelima iz 19. stoljeća, da se restaurira klasična figura poduzetnika, figura koja nije anonimni menadžer, bez imalo stvarnog interesa za firmu koja ga plaća, nego netko tko zarađuje iz stvarnih, privatnih interesa, koji se bori za sebe i svoju obitelj; pa se zalaže za kulturnu politiku koju bi definirao poduzetnik koji sam upravlja svojim novcem, i višak profita plemenito srednjoeuropski daje u kulturu, a ne da to radi neka tamo kakti crvena vlada, koja ubranim porezima upravlja tako da jednom uredno počešljanom desnom kreativcu navodno nikad ništa ne bi dala; pa mu je odbojno da se njegovim novcem uzdržava nezaposleni gay-par koji nije u stanju ni dijete proizvesti, dijete koje bi bilo koristan nacionalni proizvodni subjekt; niti želi da se od njegova poreza izdvajaju sredstva za Fäkalienkunst koju fabriciraju otpadnici poput Ulricha Seidla; predavač uslijed ovog vodopada mora i treba brzo uviđa da mulac pod miškom slavodobitno nosi Schumpetera, a da ga nije pošteno ni pročitao (i čemu onda ova rasprava i ovo pivo?), uviđa da mladac neoliberalizam pozdravlja samo zato što neoliberalizam ima moć koja ga rajca, moć jednog Philipa Morrisa, Raiffeisein Bank i inih, i zato što ga se priglupa masa neoliberalizma najednom boji, a on je valjda modernistički neustrašiv, da.