rastrzana između dva svijeta, onog običnog u kojem dan za danom prolazi, i svaki dan je jednim dijelom običan a drugim dijelom poseban, zahtjevan i dozlaboga naporan. onaj drugi svijet mi se puno više sviđa, vjerovali ili ne. ne govorim o životu poslije smrti; o ne, nikako govorim o onom svijetu koji zauzima ostatak vremena nakon onog prvog - onaj svijet u kojem živim kad obučem svoj outfit, kad uzmem crop u ruke i sa osmijehom krenem dalje. govorim o onom svijetu, kojem je granica u mojoj glavi, koji je stalno prisutan, bilo telefonskim razgovorima ili vječnom tipkanju na webu. koliko puta sam se smijala za računalom, koliko puta sam tugu pretakala u riječi koje su same od sebe nastajale i punile praznu stranicu... upitaše me nekidan da li je ta tuga realna, istinita, da li ona uopće postoji i zašto postoji? zašto - odgovorih - ne znam, no ja volim kad je tu. možda se to naziva melankolijom, ipak kao račici svojstvena mi je melankoličnost no... isto tako reče mi jedna osoba nekidan - na usnama ti je osmijeh, no u očima nije. koliko je vremena potrebno da to čovjek zaključi? da li je potrebno nekakvo fantastično poznavanje psihologije i mimike lica? ne bih rekla. uostalom, što je osmijeh? tek stezanje i rastezanje facijalnih mišića i pokazivanje - u mom slučaju savršenih - zubi. kažu da osmijeh obasja lice. da, prividno je tako. tek naoko gledano, lice se ozari kao da na njega pada snop sunčevih zraka posutih milijunima brilijanata. ja volim svoju tugu.