Sukladno takvim intencijama, pa i usprkos evidentnom jazu između političko-normativne i faktičke razine, dio autora govori o tome da su obiteljske politike socijalističkih zemalja bile dijelom slične tipu obitelji dvaju hranitelja (Fajth, 1999., Pascal, Manning, 2000.) Tome u prilog idu podaci o većem udjelu ženske radne snage u ukupnoj radnoj snazi u Istočnoj Europi u odnosu na Zapadnu Europu (50 % naspram 32 %) ili o rasprostranjenosti javnofinanciranih servisa za djecu koji su olakšavali usklađenje roditeljskih i profesionalnih obveza, odnosno najsnažnije podržavali obiteljsku politiku dvaju hranitelja. 6 Postoje, ipak, dosta velike društvene razlike između nordijskih europskih zemalja koje su razvijale tip obitelji s dva hranitelja i bivših socijalističkih zemalja te razlike između samih socijalističkih zemalja, koje otežavaju govor o jedinstvenom modelu obiteljske politike.