Kada budem imala dvadeset godina, biti ću pleminti fakulteđija i prevodit ću bakice preko zebre koje dolaze s place i imaju pune vreće lignja i paradajiza, koje Tamara zove pomidori a plavuša iz fast fooda nije razumijela riječ rajčica, jer je glupa i gluha, a hamburger mi je bio od kurca i n isam joj ostavila napojnicu a kao dvadesetogodišnjakinja ću biti pametnija i farbat ću kosu i garnier smeđu boju svaki mjesec, nakon što kupim od Nivee bajan šampon za obojanu kosu i meni će se biti idilično i neću govoriti ljudima što da rade, nego ću naređivati jer ću biti kul zbog mekane kože i zelenih leća, i biti ću poželjna pa kada uđem u stereo stati ću u prvi red i plesati i plesati i plesati i zaboraviti sva sranja koja me okružuju i miris dreka koji se osjeća među nadrogiranom ruljom, a činjenica da jučer nisam očupala obrve a gledala sam jednog drekađiju u oči, on je stao kraj mene, zinuo i buljio mi u oči i bilo me strah, Ines se smijala ali ja ne znam kako nadrogirani ljudi postupaju prema malodrogiranim djevojkama bez frizure u košulji, no nađu se dječai kojima fale rizle i pitaju mene i onda se prikrpaš i glumiš pijavicu i ne puštaš, dok je mile udarao po pozornici ja sam vrištala jer se popeo na ogradu a ja nisam mogla skinuti oči s njegove ćelave male glave i čuti bilo što drugo osim zvukova njegovih riječi, gdje sam se bacala po ljudima kada je počeo s Ne voljenjem, a moje uši su onda prokrvarile od sreće, ali kao dvadesetogodišnjakinja ja neću biti takva i neću nositi ocufane marte i počupane starke, nego mokasinke i imati ću bijelu torbicu koja paše uz moje gucci-plac naočale, no jučer sam bila svoja i Mile me probudio jer sam se znojila i gušila i cjedila i na Šamaru više nisam mogla, morala sam kleknuti da osjetim basove po cijelom tijelu i da mi kosti plešu, a poslije sam pušila na lulu i osjećala se ko djed koji sjedi uz more i čuva svoju barku da ne ode na pučinu, a sad si mislim kako sam ja jedna barka, koja je zavezana i neće nikad otići i nestati u daljini vjetra, no rupa je počela puštati jer novine neće zaustaviti vodu i sad, ne dišući, tone, gine, utapa se na mjestu koje bi američki stafordi zvali kineskim restoranom, gdje elita dođe i kljucka moju mekanu utrobu, ne znajući da ću kao dvadesetogodišnjakinja i ja biti jedna od njih, i jesti ću štence oplakivajući svoju sudbinu, nakon čega ću ležati na delti s kruškovcem u ruci i pronalazit odgovore na svoje propuštene prilike, te ću tada plakati znajući da neću nikad biti dvadesetogodišnjakinja koja voli garnier, jer sjećajući se mileta i prvog reda i falirizlonoša i Ines kada se iz osobe pretvorila u stvora gladnog mržnje i laži i Roze koja se kao mala užasavala seksa, a jučer je imala samo jedno pitanje za Igora da li imaš sidu? i meni to nije dovoljno i ne mogu biti oštra, lažljiva ni nosiva, jer bi mi lice propalo među kosti i ne bi me bilo sram stopirat ni sjest u auto sa šiptarom, ali to ne bih bila ja, a činjenica da se ja neću nikad promijenit i da mogu sanjati o dvadesetogodišnjakinji koja neće čekati zeleno svjetlo na semaforu jer je predobra da joj auti ne bi stali, mi je nepodnošljiva jer ću uvijek biti djevojka koja će voljeti Školjke i Pol Metra Crijeva i bendove koji ne znaju što rade, mi tjera osmijeh na lice, jer je to djevojka koja će ležati na delti u poparanim hlačama, razmazane šminke i kruškovcem u ruci pitajući se pitanja koja nemaju odgovora, jer sam to ja.