Dakle, nitko ne može dokinuti i falsificirati sudbinu pisca, nitko ne može spriječiti dobro i zlo u književnoj sudbini, jer piščeva jedina sudbina njegov je tekst, a to se može vidjeti na svakoj stranici ove knjige koja inaugurira vrlo različite biografije (imena) dramskih pisaca kako u dramaturškim analizama tekstova Drage Ivaniševića ili Miroslava Feldmana, reinterpretacijama politički poželjnog dramskog repertoara, točnije ideološki upregnutih klasičnih djela od Molierovih Tartuffea i Škrtca preko Schillerovih drama do onih Ibsena, Čehova, Gogolja i Gorkog, ali se to vidi i u prešućenim tekstovima Kralja Gordogana i Areteja, koji nisu spomenuti u ovoj knjizi.