Fellinijev odmak od izravnog prikaza suvremenosti u rekonstrukciju prošlosti očituje autorovo kontinuirano zanimanje za prikaz društva u krizi, ali ne više isključivo kroz prizmu pojedinca, već oslikavanjem svojevrsne društv. freske.

Amarcord, R: Federico Fellini, 1974. Ovaj Fellinijev film za nekog filmologa možda nije njegov najbolji, ali meni je svakako najdraži uradak velemajstora koji nam pruža ljekovit melem osobne nostalgije što djeluje i na one koji nisu nikada ni čuli za Rimini u doba ranoga fašizma.

Često shvaćan kao prikaz isprazne egzistencije potrošačkog i medijskog društva u nastajanju, Fellinijev je film blizak egzistencijalističkim dilemama onog doba.

Uopće, Fellinijev film evocira egzistencijalističku tjeskobu u predvorju konzumerističkog društva spektakla.

Zanimljiviji su možda motivi kanskoga žirija koji mu je dodijelio nagradu i to ispred takvih filmova kao što su Bressonov, Bergmanov, Fellinijev i Wajdin.

Spaja tako stripovsku dramaturgiju s plakatnim porukama i kontrastira je sa sugestivnim izborom glazbe uz višestruko ponavljanje posmrtnog marša, Rotine glazbe za Fellinijev Amarcord i šlagera Ive Robića.

Mi smo bili prošli vikend... ako ste dobre volje i imate želju " pošetati " kroz Fellinijev film, sve je ok. 4/5 tog grandioznog zdanja se ne koristi, većina prostora je dotrajala pa i prljava, lift dopola otvoren () stoji u kvaru, rupe u zidovima, sivo i mračno...

Sjećanja - napisat će Fellinijev scenarist Zapponi - ponekad više osvjetljavaju budućnost nego prošlost; kao da se služe vlastitim materijalom, koji je u njima i pokazuje put.

Filmovi koji su predmetom istraživanja birani su po ključu razrade teme prijateljstva, tako se prvi ženski čin oslanja na Bergmanovu Personu, a drugi muški na Fellinijev Satyricon.

Tu se najednom guraju mnogi odlomci odgledanih filmova; od kojekuda napabirčeni beznačajni podaci; svakojaka pitanja na koja nikada nisam dobio odgovor; banalne informacije; francuski crni val i ogromna ozonska rupa nad Antarktikom; dvije priče iz davnine: Kako je Potjeh tražio istinu, priča koju je napisala prelijepa majka šestoro djece Ivana Brlić-Mažuranić i Rashōmon, priča koju je napisao prelijepi mladić komplicirane psihe Akutagawa Ryūnosuke; čudne i nevjerojatne činjenice, na primjer ona da rajčicu uvozimo iz Makedonije, a imamo je sasvim dovoljno i u Hrvatskoj; kulturni skandali, recimo onaj koji je u zajednici filmaša izazvala jedna filmska kritika bez prave argumentacije i bez prave želje da se taj i taj film promotri samo kao film, a ne samo kao film tog i tog autora; svečano, ali sablasno rasvijetljeno nebo nad Zagrebom prije mogućeg bacanja bombi; odlasci s tatom u podrum za vrijeme uzbuna zbog zračnih i općih opasnosti apokaliptične 1991. kad je u Hrvatskoj bjesnio rat, ali i osjećaj sreće zbog toga što su ti odlasci bili nepotrebni jer se Željezničkoj koloniji (bez obzira na obližnju kasarnu na Borongaju u kojoj su bili smješteni vojnici tada već neprijateljske Jugoslavenske narodne armije) nije ponovila veljača 1944. kad je na fašnik za vrijeme savezničkog bombardiranja aerodroma na Borongaju stradala tipična željezničarska kuća u kojoj je živio moj djed Juraj Globan, zvan Jura, koji je poslije bio prisiljen izgraditi novu kuću; tvrdokorne rasističke predrasude bijelaca o crncima i Romima, to jest Ciganima, ili Cigićima, kako ih zovu moji vršnjaci u četvrti Maksimir, čije je indijsko porijeklo po svemu sudeći posve neupitno; nadasve napeta alternativna medicina i terapija čajem, pogledima, travama, dodirima i mastima u Samoboru, koju za malu nadoknadu u stihovima primjenjuje privlačna punašna pjesnikinja bez inspiracije; uznemirujući noćni i dnevni snovi koji se, nasreću, nikada neće obistiniti; neobično uporna, žestoka, svakodnevna nevina maštanja o novom crvenom džemperu s plitkim V-izrezom; napredni i obrazovani simple smart pristup čitanju, za sada rijedak u cijelom svijetu, a najrjeđi u Hrvatskoj; talijanski neorealizam i prvoklasni restorani koji niču na sve strane; bivša zagrebačka kina nazvana po planinama s područja ex-Jugoslavije; gimnazijska ljubavna histerija ljupke djevojke Mateje koja je u međuvremenu postala poznata glumica i koja je nedavno, ' ' pa makar je sad, evo ovaj čas, napale sve hrvatske feministkinje ' ', hrabro i otvoreno izjavila za jedan zagrebački feministički časopis da uopće nema potrebu biti ' ' dežurna feministkinja ' ' jer je ona cijeli svoj život okružena posve normalnim muškarcima koji je ni na koji način nikada ne ugrožavaju i pred kojima ne mora braniti svoju ženskost; avangardna poezija u područjima planeta u kojima više nije moguć nikakav razvoj, a kamoli razvoj poezije (otkud mi sad ovo?); uvid u specifičnu arhitekturu zagrebačke Željezničke kolonije u četvrti Maksimir; punk glazba koju sam nekada volio, pa i sada je ponekad volim, a bio sam, uostalom, i umjereni simpatizer pankera u gimnaziji; čudna, tajnovita i zabrinjavajuća nemogućnost pobuđivanja istinskog estetskog užitka, pa čak i najboljim stvarima, u ljudima hladnog, proračunatog i nervoznog karaktera; Masanobu Fukuoka i alternativna poljoprivreda u Japanu bez kemijskog silovanja tla; art filmovi i trash filmovi; patološki debeli taksist; raznorazni filmovi A-produkcije i B-produkcije; siromašni i ofucani kradljivci biciklā; očaranost neobrazovanih, poluobrazovanih i obrazovanih ljudi banalnim i sve banalnijim zabavama; slatki noćni život; turbofolk glazba; zbrkana povijest margarina; imbecilna ili nespretna novinarska pitanja u novinama, na radiju i televiziji, na koja sugovornici odgovaraju uglavnom nespretno; sve moje reklame i reklamni džinglovi koji ostavljaju gorak okus promašene, ništavne, prolazne urbane egzistencije koja se guši u vlastitom smeću i površnosti; tužna sjećanja na nekadašnja znanja o kojima sada ne znam ništa ili znam vrlo malo, te stoga istodobna ljutnja na sebe i osjećaj krivnje zbog brzine kopnjenja obrazovanosti koju sam tako mukotrpno stjecao i stekao u studentskim danima, a zatim je lako izgubio; Cioranov cinizam izazvan ružnim, trivijalnim življenjem većine svjetske populacije, a osobito Parižana; neopravdana zagonetna nesklonost jednog likovnog kritičara prema apstraktnoj slici Mrkva samo zbog privatnog animoziteta prema autoru tog ulja na platnu (ovu mi je anegdotu ispričao Emil, a imena slikara koji je dobio negativnu kritiku više se ne sjećam); sveopća, žestoka, histerična jagma za pozicije i moć o kojoj mi je također pričao otac kad sam bio mali, a koju i ja sve češće posvuda zapažam, osobito otkad sam zaposlen na radiju; mnoge onespokojavajuće slike i fotografije; sve vidljiviji izostanak usporednog pristupa raznim ljudskim disciplinama i djelima; jedva zamisliva komparatistička rasprava o dodirnim točkama između Picassove Guernice iz 1937. i Campbellove paradajz juhe Andyja Warhola iz 1968., rasprava čiju je neopravdanost, nezamislivost pa i nemogućnost u jednom burnom razgovoru s Vandom istaknuo Emil, dok je Vanda tvrdila da je ta rasprava možda ipak vjerojatna, no svađa je izbjegnuta tako što su zajedno skuhali juhu od rajčice i kukuruzne žgance te tu crveno-žutu kombinaciju pojeli za ručak ismijavajući mogućnost svađe između njih dvoje; kontinuirani ' ' leptirići u trbuhu ' ' (taj izraz čuo sam prvi put od Tine) od onog jutra kad sam se u redakciji zaljubio u Tinu; dvadeseto stoljeće kao neki kolaž, kao neki šašavi Fellinijev panoptikum u ludoj vrtnji svijeta; burni početak dvadeset i prvog stoljeća kao sve brže i brže ponavljanje sumanutih grešaka iz prethodnog stoljeća; kratki odlomci vlastita života kao nagli, ali mutni bljeskovi iskorištenih toaletnih listića na kojima ću ipak, jednom, nikad ne znaš, Marko, možda nešto suvislo napisati; nepotpuni filmovi nakon žestokog alkoholiziranja s Tinom na moru prošlog srpnja; nedavno pročitani šašavi članak u dnevnim novinama o neobjašnjivo neopravdanom izostavljanju nekih radnika i njihovih kvalitetnih radova iz jedne antologije suvremene europske proizvodnje srebrnog čelika (autor članka nigdje nijednom riječju ne objašnjava što je to, zapravo, srebrni čelik); intenzivni početak 21. stoljeća koji iznenađujuće podsjeća na kraj 20. stoljeća, koje je završilo zadnjim danom 2000. godine, a ne zadnjim danom 1999. godine na kojoj je inzistirala u elementarnu matematiku neupućena masa ljudi širom globusa pa su tako mnogi dvaput slavili ulazak u 21. stoljeće uz svesrdnu pomoć lukavih trgovaca.

Budi plamen, a ne leptirica.« Ako vam se ipak više sviđa nešto starija i poznatija filmska verzija, brzo si priuštite Fellinijev film iz 1976. godine, gdje je zloglasnog ljubavnika glumio Donald Sutherland.

Fellinijev film prvi puta preuzima modernističku narativnu liniju.

I uistinu ovaj je film poharao svjetske festivale dobivši između ostaloga Grand Prix na Belgijskom međunarodnom filmskom festivalu (potukao je konkurentni film koji je bio ništa manje nego li Fellinijev 81/2), te nagradu Pariških filmskih kritičara....

U filmskoj povijesti, pak, to je starija tema; eminentan je primjer, recimo, Fellinijev Amarcord.

Iako je Fellinijev utjecaj na Jarmana evidentan (šifra: Satyricon), što nadasve dolazi do izražaja u sekvenci falusnoga plesa koji izvodi teatralni Lindsay Kemp, njegovi rimski legionari u stanci između saune i orgije zabavljaju se igrajući frizbi na pješčanoj plaži poput preplanulih kalifornijskih surfera na fotografijama Brucea Webera, a njihovi dijalozi odvijaju se na latinskom jeziku s engleskim titlovima.

Od ostalih Fellinijevih filmova tu su Slatki život, Fellinijev Rim, Giulietta od duhova, komedije Klauni, Bijeli šeik, Ginger i Fred te dva neobična omnibusa Tri koraka u ludilo (režiju pojedinih segmenata potpisuju Federico Fellini, Roger Vadim i Louis Malle) i Boccaccio 70 ' (Vittorio De Sica, Federico Fellini, Mario Monicelli, Luchino Visconti).

Predstavu smo radili u znak protesta protiv generala koji je bio predsjednik države koji je svima zapovijedao poput sumanutog dirigenta, a drugi uvod u predstavu dao nam je istoimeni Fellinijev film.

Film označava Fellinijev prijelaz na drugu fazu stvaralaštva potpuno napustivši obrasce klas. naracije, odlučuje se na tzv. mozaičnu strukturu (nizanje bogato obrađenih »krišaka života« bez izrazite uzročno-posljedične povezanosti), za modernističkiji pristup i »velegradsku« tematiku suvr. svijet izobilja, otuđenosti i relativiziranosti moralnih vrijednosti s usredotočenjem na junaka u krizi identiteta.

Gdje neće biti ko Fellinijev film kad moj Mrki, zidar, na 450 metara može snimiti žensko dupe i na osnovi podataka koji su mu upali u oko zaključiti o kojem se godištu radi.

Nakon otvaranja s najvećim hitovima, ovaj se glazbeno-filmski vremeplov vraća u 1953. kada je nastao film Dangube (I Vitelloni), prvi Fellinijev međunarodni uspjeh.

Naslov filma aluzija je na Fellinijev " Osam i pol ", ali doista nam je teško povezati na bilo koji način taj film i ovaj Greenawayev.

Svaki novi dan nam treba biti poticaj da shvatimo zašto se Fellinijev film zove Dolce Vita

Nakon što smo izišli iz kina, a gledali smo Fellinijev " Satiricon ", javili su mi za pogibiju najboljeg prijatelje.

Film Boba Fossea dobio je Zlatnu palmu u Cannesu i četiri Oscara, jer se smatralo da revolucionira mjuzikl: nikad dotad autorski ego-trip (Roy Scheider slika je i prilika Fossea), oponašajući Fellinijev modernistički Osam i pol, nije tako drsko ubačen u žanr koji je desetljećima izbjegavao pretenciozne sižeje.

To nije jedina poveznica između tih dvaju autora: i Fellinijev junak usred je stvaralačke krize, film je također naglašeno autobiografski, orijentiran, između ostaloga, na pozadinu kreativnog procesa, na ono što stoji iza priča i slika.

Spojite Fellinijev Amarcord i Weirovo Društvo mrtvih pjesnika i dobit ćete kakvu takvu predodžbu o filmu Jezik leptira španjolskog redatelja Joséa Luisa Cuerda, priču o odrastanju u idiličnom španjolskom gradiću okrunjenu Europskom filmskom nagradom i nagradom Goya za najbolji scenarij 2000. godine.

Film označava Fellinijev prijelaz na drugu fazu stvaralaštva potpuno napušta obrasce klasične naracije i odlučuje se za tzv.« mozaičnu strukturu »(nizanje bogato obrađenih« krišaka života »bez izrazite uzročno posljedične povezanosti).

Glazbu za ovaj film skladao je čuveni filmski kompozitor Nino Rota, koji je surađivao s Fellinijem od njegovih ranih radova, te je zbog toga i stekao nadimak« Fellinijev čarobnjak ». (Izvor: Bruno Kragić, Filmski leksikon)

S Amarcordom Fellinijev sustav kao da se ponovno predstavlja, pa ipak, ovdje smo pred nečim novim i različitim.

Smještajem u socijalističke šezdesete te usredotočenjem na obiteljske odnose, a i provincijskom ambijentacijom, Ne dao Bog većeg zla ponajviše asocira upravo na Schmidtovu Kraljicu noći, ali i filmsku adaptaciju Vieweghovih Sjajnih zeznutih godina; potonja asocijacija nameće se kao primarna s obzirom na višestruko isticanu sklonost Snježane Tribuson češkoj poetici smijeha kroz suze, premda je dominantan opći uzor ovakvih filmova s jedne strane tzv. americana, tj. američki film nostalgije promoviran početkom sedamdesetih, s druge Fellinijev Amarcord.