Autor je priručnika Zaštita i restauracija filmskoga gradiva koji se i danas kao obavezna stručna literatura koristi u Ljubljani, Beogradu i Skopju.

Problem vrednovanja filmskoga gradiva iznimno je složen postupak i pred filmskog arhivista, koji mora svakodnevno odlučivati o izlučivanju ili trajnoj pohrani filmskoga gradiva, postavlja neke istovjetne, ali i niz drukčijih problema i polazišta od vrednovanja klasičnog arhivskog gradiva.

Tu stručnu isključivost i uskoću u sagledavanju zaštite filmskoga gradiva prebrodio sam pri osnivanju Hrvatske kinoteke.

Filmski arhivisti dobili su precizne zadaće od znanstvenih ustanova što činiti s trajnom pohranom filmskoga gradiva: ako čuvate filmsku vrpcu na 2 - 5 C i 35 posto vlage, filmsko gradivo sačuvat ćete slijedećih oko 500 godina.

Europski filmski arhivi nakon pojave nove generacije kvalitetnih intermediat - negativa i negativa finog zrna započeli su je rabiti u zaštiti i restauraciji filmskoga gradiva tek početkom 2000. Do tada ta se filmska vrpca zbog svoje čvrstoće koristila samo za izradbu filmskih kopija.

Na osnovi Zakona o zaštiti arhivskoga gradiva i arhivima i Zakona o kinematografiji Republike Hrvatske, Hrvatska kinoteka dužna je čuvati sve vrste i formate filmskoga gradiva koje je nastalo na području Republike Hrvatske.

Izlučivanje se provodi, kad je o domaćem filmu riječ, na dijelu filmskoga gradiva koje s vremenom postaje s tehničkog (kopije loše kvalitete, postoji ton-negativ pa ne treba čuvati tonski zapis na perfo-magnetskoj vrpci i slično), ali i sadržajnog polazišta, nepotreban balast.

Hrvatska kinoteka poticala je dobrovoljnu pohranu filmskoga gradiva zbog loših uvjeta u kojima je čuvana kod producenata.

Preuzimanje filmskoga gradiva odvijalo se bez poteškoća jer su bili svjesni da će biti čuvano u primjerenim uvjetima.

Manji dio filmskoga gradiva, posebno u vrsti dokumentarnog i namjenskog filma (obrazovni film, znanstveno-popularni film, propagandni film i sl.) ima za svrhu zabilježiti određeni isječak iz zbilje, bilo da je riječ o autentičnom događaju, ambijentu ili izabranoj ličnosti.

Pri odluci o trajnom čuvanju filmskoga gradiva potrebno je poznavati povijest hrvatskoga filma, imati izgrađene filmološke, ali i kriterije koji polaze s filmskoarhivističkog stajališta trajne pohrane filmskoga gradiva kao dokumenta te filmske tehnologije.

Rad na obradi filmskoga gradiva proces je koji kreće od pregledača filma, čija je zadaća utvrditi tehničko stanje filmske vrpce, do filmskih montažera koji daju konačnu ocjenu, filmologa i filmskog tehnologa, koji predlažu mjere zaštite, rekonstrukcije i restauracije filmske vrpce.

Upitno je vlasništvo filmskoga gradiva koje čini dio Nacionalne filmske zbirke, a pohranjeno je u Hrvatskoj kinoteci ili kod producenata.

To pretpostavlja poznavanje svih faza nastanka filmskog djela, laboratorijskih postupaka potrebnih za restauraciju i zaštitu filmskoga gradiva.

Vrste filmskoga gradiva i njihova specifičnost u bilježenju zbilje

Koliko je stručno složeno, istodobno osjetljivo i teško pitanje izlučivanja filmskoga gradiva, ponajbolje govori podatak da je Hrvatska kinoteka tek početkom 1990, dakle nakon jedanaest godina sustavna rada na obradi filmskoga gradiva i stečena vlastitog iskustva, uz primjenu iskustava mnogih drugih zemalja, odlučila izraditi Kriterije za preuzimanje i trajnu pohranu filmskog gradiva.

Pored filmskoga gradiva, Kinoteka sustavno prikuplja i popratno filmsko gradivo (plakate, knjige snimanja i sl.), a posjeduje i muzejsku zbirku filmske tehnike, koja svjedoči o tehničkoj i tehnološkoj razini hrvatske kinematografije.

Europska konvencija o zaštiti audio-vizualnog nasljeđa donesena je tek 2001, a Hrvatski sabor verificirao ju je u rujnu 2007. Pored zaštite filmskoga gradiva predviđa provođenje mjera zaštite specijaliziranih audio-vizualnih arhiva i dokumentacija pri televizijskim kućama.

To je pravi razlog za dugogodišnje stru? no i znanstveno bavljenje ovim podru? jem medija filma i za znanstveno uobli? enje podru? ja zaštite i restauracije filmskoga gradiva.

O poduzimanju mjera zaštite filmskoga gradiva u skromnu obliku možemo govoriti ve? oko 1935. (British Film Institute), zatim intenzivnije od 1951, kad se napušta filmska vrpca s nitratnom podlogom i uvodi filmska vrpca s acetatnom pdlogom.

Problemom resturacije filmskoga gradiva ozbiljno se bave pojedini veliki filmski arhivi (Bruxelles, London) po? etkom sedamdesetih godina.

Ni na jednom sveu? ilištu u svijetu još ne postoji? etverogodišnji studij zaštite i restauracije filmskoga gradiva, a tek 1998. po? inje se u stru? noj i znanstvenoj literaturi rabiti naziv filmski restaurator.

Pojedina znanstvena istraživanja o restauraciji i rekonstrukciji filmskoga gradiva kao prethodna izvješ? a prezentirana su na nizu simpozija i radionica u posljednjih osam godina organiziranih od strane Me? unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF) i Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE).

Posve? eni su problematici restauracije filmskoga gradiva i ulozi novih elektronskih medija u restauraciji filmskoga gradiva.

U praksi velikim dijelom potvr? eno, ali na teorijskoj razini neuobli? eno, to samosvojno znanstveno podru? je zahtijeva da se utvrde dosezi zaštite i restauracije filmskoga gradiva da bi se moglo krenuti dalje u nastojanjima da se filmsko gradivo sa? uva za budu? e generacije.

Pogled filmskih arhivista u zaštiti filmskoga gradiva usmjeren je na pedeset, sto i više godina trajna pohranjivanja filmskog gradiva.

Novootkrivena pojava razgradnje filmske vrpce, sindrom vinskog octa, koju neki istraživa? i nazivaju rakom filmske vrpce, dodatna je opasnost koja se nadvila nad spremišta filmskoga gradiva.

Novi elektronski mediji svojom agresivnoš? u stvaraju, za sada neutemeljenu, nadu da se velik dio filmskog gradiva lako i brzo može presnimiti na elektronski zapis i time dovode u pitanje dalje poduzimanje potrebnih mjera zaštite i restauracije filmskoga gradiva.

Filmski arhivisti i restauratori u radu na zaštiti filmskoga gradiva osje? aju da su u za? aranu krugu iz kojega nema izlaza, jer pojedino filmsko gradivo zašti? uju i po? etiri puta u dvadeset ili trideset godina.

Razlog je u neosiguravanju potrebnih uvjeta za njihovu trajnu pohranu filmskoga gradiva i nepridržavanju osnovnih standarda u proizvodnji, prikazivanju i distribuciji filmskih djela namijenjenih javnom prikazivanju.