Iako od osnutka (1980.) Hrvatska kinoteka sustavno provodi mjere zaštite pojedinih filmskih naslova izradbom sigurnosnih kopija i eventualno inter-pozitiva ili dubl-pozitiva ovisno o dobivenu novcu, tek Projektom cjelovite zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke 1995, zahvaljujući potpori Ministarstva kulture, omogućena je cjelovita zaštita, restauracija i rekonstrukcija ugroženoga filmskog gradiva.

Na taj način Hrvatska kinoteka ispravlja pogreške neprimjerena čuvanja filmskog gradiva u spremištima producenata te nepravodobne izrade zamjenskoga izvornog filmskog gradiva.

Vlasnici i drugi imatelji audiovizualnih djela i drugog filmskog gradiva od povijesnoga, umjetničkog, kulturnog i znanstvenog značenja ili od značenja za razvoj kinematografije dužni su poduzimati trajne mjere za njihovu zaštitu i očuvanje.

A da svijest o važnosti audiovizualnog zapisa polako jača, svjedoči i činjenica da su početkom ove godine, na prijedlog Hrvatskoga državnog arhiva, zbirke filmskog i popratnog filmskog gradiva proglašene kulturnim dobrom.

Osim upoznavanja s aktualnim problemima u zaštiti i restauraciji filmskog gradiva te s novim izazovima postavljenima pred zaštitu video gradiva i zvučnih zapisa, kao i s mogućim odgovorima na ove probleme i izazove, predavanje ima za cilj i omogućiti razmjenu iskustava u zaštiti audiovizualnog gradiva među muzealcima, arhivistima i knjižničarima.

Zbog gore iznesenih činjenica, kao i podatka da u većinu dokumentarnih filmova, u prosjeku najmanje dvije trećine snimljene filmske građe, nije ušlo u konačnu verziju filma, potrebno je čuvati sve ostatke (restove) snimljena filmskog gradiva.

Hrvatska kinoteka danas, ni nakon više od dvadeset godina rada, nije u posjedu velike količine filmskog gradiva koje je nacionalno vlasništvo, a koje zasigurno polako propada u nebrizi pohrane u Jugoslovenskoj kinoteci.

Mjesto im je u Hrvatskoj kinoteci, koja će nadam se, jednoga dana s odgovarajućim smještajnim, tehničkim, kadrovskim i materijalnim potencijalom izrasti u samostalnu nacionalnu instituciju čuvanja, restauracije, obrade i istraživanja filmskog gradiva i filmske baštine te traženju njenog mjesta u " velikoj " povijesti.

Hrvatska kinoteka utemeljena je 1979. godine bez i jednog metra filmskog gradiva.

Uz povrat dijela filmskog gradiva 1904. do 1940. te 1945. do 1954., te filmova Škole narodnog zdravlja 1927. do 1960., skupilo se i nešto izvornih sačuvanih filmskih materijala NDH, koji su na razne načine u izvorniku ili kopiji došli u Hrvatsku kinoteku.

Popravcima vrpce originalnih negativa i ton-negativa, primjenom metode mokrog kopiranja (wet gate) uz niz očitanja svjetla i proba na kraju su dobiveni vrlo dobri rezultati u izradbi novoga zamjenskog izvornoga filmskog gradiva.

Kombinacijom hlađenja i odvlaživanja mogu se postići djelotvorni uvjeti za trajnu pohranu filmskog gradiva.

Nažalost, ni jedna arhivska zgrada u Republici Hrvatskoj nije građena za trajnu pohranu arhivskog pa ni filmskog gradiva.

Hrvatska kinoteka, osim filmova koje sufinancira Ministarstvo kulture, čuva i zbirke filmova Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar, Hrvatskoga filmskog saveza (neprofesijski film), Etnološkog instituta Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Kršćanske sadašnjosti, Akademije dramske umjetnosti (studentski radovi), Svjetskog festivala animiranih filmova te određeni broj filmskih kopija niza filmskih redatelja te privatnih posjednika filmskog gradiva, posebno na formatima 9,5 mm i 8 mm standard.

Status pohranjena filmskog gradiva otvoreno pitanje vlasništva

O vlasništvu tako proizvedena filmskog gradiva i pravu producenata na komercijalno korištenje morat će zauzeti konačno stajalište resorno Ministarstvo kulture i zakonodavac, u skladu s novim ustrojem hrvatske države, poštujući odredbe međunarodnoga prava i prihvaćenih konvencija.

U zemljama s malom filmskom produkcijom, iako se tog načela drži većina zemalja, još je naglašenija potreba čuvanja svega proizvedena filmskog gradiva.

Filmsko gradivo pohranjeno u Hrvatskoj kinoteci najvećim dijelom ima status deponirana filmskog gradiva, osim gradiva koje je Hrvatska kinoteka otkupila, dobila na dar, razmijenila ili je Ministarstvo kulture financiralo izradbu novih trezor-kopija i izvornog materijala teško oštećenih i ugroženih filmova.

Odluka o čuvanju, trajnoj pohrani ili izlučivanju filmskog gradiva već je čin vrednovanja.

U toj prvoj fazi obrade kriteriji prosudbe ukupnoga fizičkog stanja filmskog gradiva polaze od tehničkog stanja i sagledavanja svih tehnoloških aspekata o pojedinom filmu.

Filmska vrpca na novoj poliesterskoj podlozi uz primjerene uvjete pohrane osigurava trajanje filmske vrpce od 300 do 500 godina i nadalje je jedini medij za trajnu pohranu filmskog gradiva, ali i mikrofilma.

Kao hitnu mjeru zaštite, da ne bi došlo do mehaničkog i drugog uništenja navedenoga filmskog gradiva, potrebno je izraditi prioritetnu listu vrijednih naslova, koje treba u što kraćem roku trajno zaštititi.

Najsloženiji zadatak u pripremi filmskog gradiva za laboratorijske postupke kopiranja jest pregled svakog kvadrata svih sačuvanih materijala jednog filma.

Svoj doprinos u zaštiti i restauraciji filmskog gradiva ovih 25 godina dale su generacije stručnjaka Laboratorija Jadran filma.

Koliko je stručno složeno, istodobno osjetljivo i teško pitanje izlučivanja filmskoga gradiva, ponajbolje govori podatak da je Hrvatska kinoteka tek početkom 1990, dakle nakon jedanaest godina sustavna rada na obradi filmskoga gradiva i stečena vlastitog iskustva, uz primjenu iskustava mnogih drugih zemalja, odlučila izraditi Kriterije za preuzimanje i trajnu pohranu filmskog gradiva.

Predaja izvornoga filmskog gradiva do 1997. bila je na dobrovoljnoj osnovi (voluntary deposit), a tek Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. utvrđena je obveza predavanja izvornoga negativa slikovnog i zvučnog zapisa godinu nakon proizvodnje filma.

Dotad formalno su vrijedile odredbe gore spomenuta Zakona o kinematografiji iz 1980. i 1990. Stajalište o obvezatnoj predaji izvornoga filmskog gradiva, godinu nakon dovršenja filmskoga djela, mjerodavnom nacionalnom filmskom arhivu prihvaćena je i unesena u tek manji broj zakona o filmskoj djelatnosti u europskim zemljama, a na temelju Preporuke UNESCO-a o čuvanju i zaštiti pokretnih slika iz 1980.

Novu atribuciju filma preuzima dr. Mato Kukuljica u svojoj knjizi Zaštita i restauracija filmskog gradiva (2004.) te redatelj Mladen Juran u svom filmu Živuće fotografije II (2006.).

Najveći problem u čuvanju filmskog gradiva jest problem acetatne (kisele) filmske vrpce koja traži stalni nadzor temperature i vlage u spremištima.

Europski filmski arhivi postavili su novi prioritet u svom radu a taj je gradnja novih spremišta s uvjetima dugotrajne pohrane filmskog gradiva na 5 C i 35 posto vlage.