- potpuno su ignorirana znanstveno-filozofijska stajališta i literatura tzv. pozitivnog zakona i tzv. naravnog zakona;

Nazivljem to preokupacijom - mogao sam pri tomu upotrijebiti i neku drugu riječ - kako bih označio činjenicu da ta stvar, za mene kao, pretpostavljam, ni za koga drugoga tko se bavi filozofijom, nije samo predmet proučavanja, čime podrazumijevam neku temu ili problem koji čovjek ima pred sobom i u kojemu nije ozbiljno smješten, zaokružen, unaprijed obuhvaćen u tomu što jest, zapravo, povijesna i filozofijska situacija, u odnosu na koju pogled s mosta nije moguć - a prije svega iz bjelodanoga razloga što je to pitanje postavljeno na jeziku, na idiomu i sa stanovitim osobitostima nacionalnog idioma.

Teorija i kategorija recepcije, nedvojbeno, nije odgovarajuće sredstvo za odmjeravanje s ovim pojavama, ali hajde da barem za čas kažemo, poradi pogodnosti, da bi ovakva tablica, koju svakako na ovom mjestu neću skicirati, primjerice pokazala prijem anglo-američke analitičke filozofije u Zapadnoj Njemačkoj tijekom posljednjih 20 godina, njezine stare i nove premise, njezina filozofijska i izvanfilozofijska stanja, njezin razvoj, njezinu transformaciju, ono što je bitno razlikuje od prijema iste tradicije u Francuskoj; ili, opetovano, razliku između prijema francuske filozofije ili barem francuskog teorijskog diskursa iz 60 - tih i 70 - tih godina u Britaniji i SAD, to jest u sredini koja je, barem s lingvističke točke motrišta, ako ne homogena, tada barem krajnje propustljiva.

S Kantom se filozofijska misao započinje odnositi na nešto što nije mišljeno, na potopljeni kontinent od kojega isplivavaju tu i tamo na površje neki komadići, neke nadomjesne tvorbe, neki tragovi.

Filozofijska antifilozofija, nijekanje metafizičke spoznaje i vjerovanje u svemoć znanstvene metode.

Područja interesa: praktička filozofija, etika, bioetika, filozofijska hermeneutika, feministička i rodna teorija, te utopijski studiji.

Zalazak Zapada, odnosno rastakanje ideje o pravocrtnom progresu i povijesnosti, kompleksna je činjenica, prije svega društvena i politička, prije nego filozofijska.

Teško je reći koja mi je filozofijska knjiga najdraža.

Suvremena filozofijska promišljanja pojma vremena neotklonjivo su vezana uz riječ " događaj " (Ereignis, event, évenément).

Na prvom mjestu, kao što to možete vidjeti, nastoji klasirati potrebe što je, naravski, stara filozofijska tradicija ali s tehničkim projektom određenja korelacije između razina korisnosti za individue i razina korisnosti za državu.

Dok god se s idealistima, recimo Hegelom, lijepo u umjetnosti definira kao osjetilna pojava ideje - što je samo po sebi jedno genijalno obnavljanje Platonove sugestije o jedinstvu dobrog i lijepog - nužno se pretpostavlja da se može izaći izvan toga načina pojavljivanja istinitog, i da je upravo filozofijska misao koja misli ideju, najviša i najprimjerenija forma shvaćanja istinitog.

Tako da kreće od postavke kako filozofijska mudrost kaže da iz čovjekove umne naravi nužno slijedi kako svatko ima pravo na zaštitu života, vlasništva i svega što iz toga slijedi (str. 460.).

S osloncem na suvremena filozofska postignuća Hansa-Georga Gadamera, Ernsta Thugendhata, Dietera Henricha i Michaela Theunissena, Figal pokazuje kako se filozofijska hermeneutika i pojam razumijevanja mogu sagledati jedino kao " suigra različitosti i istosti, vremena i prezentnosti, što je motiv o kojemu je u filozofiji još od Platonovih dijaloga oduvijek bila riječ " (T.

Stoga, ističe Figal, filozofijska hermenetika " nema - u suprotnosti spram različitih vrsta ' poslijemetafizičkog mišljenja ' nikakvih teškoća s tradicijom koja se vraća na Platona, već joj je obvezna i htjela bi je proslijeđivati. " Takav stav Figal ponajbolje objašnjava u interpretativno najzanimljivijem poglavlju knjige, razmatranju o filozofijskome logosu u Platonovu Fedonu.

Nasuprot tomu, ovdje ponuđeno (navlastito filozofijsko) čitanje antičkih tekstova nastoji se uključiti u najaktualnija filozofijska gibanja, bilo rabljenjem prizme suvremenih interpretacija, bilo sučeljavanjem odredenih aspekata grčke i suvremene filozofije.

Nacionalni problem, kao što ćemo neprestance morati provjeravati, nije jedan problem među drugima, niti jedna filozofijska dimenzija među drugima.

Čak i prije bilo kakve razrade koncepta nacije i filozofijske nacionalnosti, idioma kao nacionalnog filozofijskog idioma, bar toliko znamo - to je minimalni ali nedvojbeni predikat - naime, da se afirmacija neke nacionalnosti ili čak polaganje prava na nacionalnost ne zbiva filozofiji slučajno ili izvana, ona je bitno i posve filozofijska, ona je filozofem.

Ono što želim reći nije ograničeno na podsjećanje na to - iako je i to, također, istina i ja očekujem da ćemo je provjeriti - da su koncept i riječ " nacija " filozofijski i da povijesno nisu ni mogli nastati izvan miljea filozofijskog tipa diskursa, označenog određenom poviješću filozofijskog kao takvog. (Stanovita genealogija pojma " nacija " bila bi potrebnija nego ikada.) Da, to što želim reći tiče se strukture nacionalne svijesti, osjećaja i zahtjeva što znači da nacija postulira sebe ne samo kao nositelja filozofije, nego upravo egzemplarne filozofije, to jest filozofije koja je i posebna i potencijalno opća - i koja je filozofijska već samom tom činjenicom.

Na isti način znanstvenici, primjerice fizičari, podcjenjuju filozofijska razmatranja, što je isto tako pogrešno.

Pri određivanju estetske granice do te točke nije moguće više razabrati koliko snažno je filozofijska ili povijesna kategorija, svejedno u kojoj inačici, i u estetskom diskursu brinula za davanje smisla: bilo da je posrijedi utopijski, ideologijsko-kritički ili egzistencijalistički aspekt to davanje smisla svagda je djelovalo preko poistovjećenja s označavenjem koje je dah, da ne kažem eter estetskog, to nepredvidljivo, difuzno« trenutno », o čijem pred-pojmovnom karakteru niti jedan estetičar nakon Kierkegaarda nije bio načistu, projiciralo u teorijski razumljivu veličinu društvenog diskursa.

Vidite - a to je jedina stvar koju sam želio ilustrirati, za sada citiranjem Fichtea kojega ćemo proučiti sustavno kasnije - taj nacionalizam je tu dan esencijalistički i dosta arheo-teleologijski, tako da se ne bavi ikakvom njemačkom naturalnošću ili faktualnošću - bar ne u principu i filozofijski govoreći - iz čega slijedi činjenica da je nacionalistička afirmacija posve filozofijska, da se stapa s vrednovanjem, hijerarhizirajućim vrednovanjem najbolje, istinske filozofije, s filozofijskim principom i filozofijskim telosom kao takvim.

Njezine motive trenutno obnavlja filozofijska misao Europe.

Povrđuje se tek filozofijska potka cijele priče.

Nova autorska knjiga filozofkinje dr. sc. Gordane Bosanac žanrovski je mješavina koja je u najboljem smislu istodobno znanstveno-filozofijska studija, esejistika i memoarska proza.

Duhovno znanstvena (kulturna, filozofijska) pedagogija izvođenje i argumentiranje profesionalno-etičkih normi tradicionalno drži navlastito svojom zadaćom i oslonivši se na tu tradiciju, autorica pokazuje mogućnost utemeljenja učiteljskog etosa u i izvođenje opće-etičkih normi iz« pedagoškog odnosa »kao kategorijalnog pedagogijskog pojma.

Socijalni darvinizam To je filozofijska struja koja biologizira sociologiju, a to zna? i da se neki ljudski specifi? no društveni i kulturalni fenomeni nastoje tuma? iti? isto biološki.

Vrednotama se bavi filozofijska disciplina aksiologija.

Iako se ocem moderne japanske filozofije smatra Nishio Amane (1829 - 1897), koji je na podlozi europskih filozofijskih tekstova počeo oblikovati adekvatnu japansku filozofijsku terminologiju, kao pravi se filozofijski smjer u europskom smislu te riječi oblikuje tek filozofijska škola iz Kyota, filozofijska škola koja se u svojoj punoj zrelosti oslanja s jedne strane na zen-budizam a s druge na europsku fenomenologiju, odnosno mišljenje ontološke razlike Martina Heideggera.

Prvi dio rada izlaže relevantna filozofijska određenja rata tijekom povijesti.

Ako je filozofija znanost o posljednjim odgovorima na posljednja pitanja, onda je filozofija biologije filozofijska disciplina o posljednjim odgovorima glede èinjenica kojima se bavi moderna biologija (klasifikacija, evolucija, okoliš, oblik, funkcija, vrsta itd.) Ako je filozofija znanost o cjelini biæa (pojava), onda je filozofija biologije filozofsko razmišljanje o biotskim cjelinama, o životnim sustavima (stanica, organizam, populacija jedinka, vrsta, rod) i o njihovu postanku.