Grafički izdvojeni u zasebne cjeline, izmiču ipak odrednici lirskoga pjesništva: lirski je subjekt potisnut u infantilnu upitnost i ludizam s fragmentima govorne poezije, koja naoko doseže tradiciju Tadijinu, pa održavajući ritam i suzvučja prelazi iz gotovo prozne dikcije u pravi, vezani slog, koristeći se pritom rimarijem pučkih pitalica, poslovica i rugalica, ali bez uočljive folklornosti, premda je autor gdjekad izrazito citatan kao npr. u ikoniziranom proljetnom ritualnom zazivanju pomlađujuće snage mladoga mjeseca ili pak u citiranju dječjih brojalica koje su tako i označene: »O je, ja bum brojil:/Pezina je išel v lov,/Pak je rekel da je grof./A to neje istina,/ti si mala lažlivka.« Po umijeću integriranja pučke gnomike Golub je blizak Kovačićevoj prozi, ali rijetko prelazi u prizore seoskih tučnjava, premda i u njega znadu zaigrati bičevi i šibe, ruke i noge s paraleksičkim poentama: »On mene /.../flika flaka,/ja njega /... teda negda«.