Ako su pogreške koje se javljaju u pisanju posljedica teškoća u izgovoru glasova ili slušnom razlikovanju glasova govorimo o fonološkim disgrafijama.

A utorica navodi bitne kriterije koje valja imati na umu kad se raspravlja o znanstvenom nazivlju, od kojih izdvajamo najvažnije: i) prošireniji naziv ima prednost pred manje proširenim; ii) naziv koji je korisnicima prihvatljiviji ima prednost pred nazivom koji je manje prihvatljiv; iii) naziv mora biti usklađen s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga književnoga jezika; iv) naziv ne smije unutar istog terminološkoga sustava imati više značenja; v) ako jedan naziv već ima određeno značenje, ne treba istom nazivu davati nova značenja; vi) naziv ima prednost ako odgovara pojmu kojem je pridružen i odražava svoje mjesto u pojmovnom sustavu, a o tome može odlučiti predmetni stručnjak.

Stoga se za oblik jezika dio dokumenata koji je prošao kroz ruke srpskih pisara koje je katkad zapošljavala bilo bosansko-humska, bilo dubrovačka kancelarija za prepisku sa Srbijom, a i među sobom, može reći da ne predstavlja vjerno oblik jezika kakav bijaše u porabi u Bosni i Humu u to doba - prije svega jer u svojim jezičnim karakteristikama (fonološkim, morfološkim, pravopisnim) odstupa od jezika kakvoga nalazimo u golemoj većini dokumenata, pisari kojih su bili domaći ljudi.

On je nenovoštokavski prema fonološkim i morfološkim obilježjima, a arhaičnim ga zovemo jer postoji još jedan nenovoštokavski i šćakavski dijalekt, istočnobosanski (ijekavski šćakavski); šćakavskim ga zovemo prema primjerima tipa ognjišće.

Hrvatski partizani koristili su se Boranićevim pravopisom, dok je službena vlast u Zagrebu odbacila na fonološkim osnovama ostvareni Hrvatski pravopis (pretiskan 1998) Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića te uništila već gotov tiskarski slog, iako je mišl jenje Povjerenstva za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis (s jednim izdvojenim mišljenjem) bilo protiv vraćanja etimološkoga pravopisa iznoseći čak 18 razloga protivljenja (mnogi na tragu argumentacije iz znamenitog Ivšićevog članka objavljenog u ča sopisu Hrvatski jezik četiri godine ranije).

Mnogo je truda Profesor uložio da bi obradio jat u dolini Fojnice, a i inače je glavnu pozornost s puno razloga posvećivao fonološkim podatcima.

Štambuk ponire u prajezik riječi jezika, podastirući nam one divne sitne pojedinosti stihovne igre najsitnijih jezičnih elemenata a opet tako krupnih za pjesmu, pronalazi unutarnji glasovni sustav ulazeći u jezik psihogramsko-fonološkim sječivom, mjereći točkice u uzorku abecede, morfologije, sintakse, bivajući u pjesmi i promatrač i promatrani, kušajući riječi vagom težine i lakoće, snage i slabosti otisaka i utisaka, njihove dubine i pličine.

Poredbena fonologija otkriva da je proteza pojava koja obilježava razvoj oblika pojedinih rije č i odnosno njihovu prilagodbu fonološkim zakonitostima pojedinoga jezika.

Najopsežniji dio komentara je potpun znanstveni riječnik biblijskog teksta s fonološkim i morfološkim osobinama, koji je priredila Darija Gabrić-Bagarić.

U drugomu je svesku i Rječnik Kašićeve Biblije s fonološkim i morfološkim oblicima, i koji je priredila Darija Gabrić-Bagarić, i koji na oko 250 stranica donosi oko 20.000 riječi.

Tu je i knjiga Bare Poparića o " Tužnoj hercegovoj zemlji " (Hercegovini uoči pada), tiskana u NDH, ali još ovim, fonološkim pravopisom, a ne zagrebačkim, " korienskim ".

Bit će riječi o istraživanju kajkavskog narječje i njegovoj primjeni u učiteljskom studiju, zatim o fonološkim obilježjima, primjeni čakavštine u udžbenicima do 6. razreda osnovne škole, te o još mnogim hrvatskim dijalektima i jezičnim usporedbama.

Ciprom izradio je 1941. Hrvatski pravopis na umjerenim fonološkim načelima, koji je uništen u tiskari, ali sačuvan u prijelomu te prvi put objelodanjen 1998. Guberinini radovi o stilistici i o vrednotama govorenoga jezika bili su među temeljnima u proučavanju književnih tekstova tzv. zagrebačke škole.

Izdao je 1892. Hrvatski pravopis, u kojem ima pojedinih rješenja u Maretićevu smislu (prvenstveno se to odnosi na troslov ije za diftonški dugi jat), ali u osnovi je to neovisnim, autorskim fonološkim pravopisom.

To je, dakle, u hrvatskoj tradiciji, onaj pravopis koji ne vodi računa o fonološkim (glasovnim) promjenama u riječima.

Pogledajmo kako je s tim i s drugim fonološkim osobinama u hrvatskim moliškim selima i u drugim punktovima zapadnoga dijalekta.

Upoznavanje s različitim fonološkim teorijama (tradicionalna fonologija, teorija distinktivnih obilježja, autosegmentalna fonologija) podrazumijeva upoznavanje s osnovnim fonološkim jedinicama (segmentalim i suprasegmentalnim) te različitim razinama i pravilima njihova organiziranja.

Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.).

Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je uzorna dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

Ta je reforma rezultirala u raškom pravopisu, koji je dobro odgovarao fonološkim značajkama srpskoga jezika onoga doba, a čiji su istaknuti spomenici, među inim, spisi Sv. Save i Dušanov zakonik.

Neke od bizarnosti povezane s tom politikom su i pojava prve dosljedno fonološkim pravopisom pisane hrvatske gramatike, autor koje bijaše Sinjanin Frane Vuletić, a objavljena je 1880. pod nazivom« Gramatika bosanskoga jezika »(doživjela je više izdanja do 1911., uz promijenjeni naslov« Gramatika srpsko-hrvatskoga jezika »); političko-strukovna potpora nazivu« bosanski jezik »koju je, vođen problematičnim motivima, dao vodeći onodobni svjetski slavist Vatroslav Jagić.

Važna je i Brozovićeva suradnja u Fonološkim opisima, tako đer suradnja u lingvogeografskim poslovima.

U spominjanim Fonološkim opisima obrađeni su hrvatski štokavski govori sljedećih mjesta: Trnovac, Magića Mala, Strizivojna, Valpovo, Kruč, Otok, Dobretići, Vijaka, Tramošnica, Gradište, Grude, Kreševo, Cavtat, Pogan i Dušnok.

Nazivi iz latinskoga i grčkoga preuzimaju se u hrvatski standardni jezik prema određenim pravilima. 3. Prošireniji i korisnicima prihvatljiviji naziv ima prednost pred manje proširenim. 4. Naziv mora biti usklađen s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga standardnog jezika. 5. Kraći nazivi imaju prednost pred duljim.

- ci, - çi, - cı, - çı (čitaj: - dži, - či, - dž, - č) su nastavci kojima se karakterna osobina ili predmet neke djelatnosti povezuje sa živim bićem (četiri oblika znače isto ali se upotrebljavaju u ovisnosti o fonološkim pravilima turskog jezika).

Oba današnja pravopisa i Babić-Finka-Moguš i Anić-Silić temelje se na fonološkim načelima i oba su u uporabi iako je samo u školama odobren ovaj prvi.

Naime, Škarić tim svojim dosljedno fonološkim tekstom čini upravo ono što spočitava u navodu za Jutarnji list.

Kod djece s fonološkim oštećenjem kliničar ponekad radi na poboljšanju auditivnog procesiranja i diskriminacije pa razvoj fonološkog sustava može napredovati

Oštećenje lijevog donjeg temporalnog korteksa je povezano s poremećajem imenovanja koji je posljedica oštećenja pristupa fonološkim oblicima riječi (čista anomija) ili smanjenog semantičkog znanja (semantička anomija).

Kao što je već ranije istaknuto, na temelju istraživanja uočeno je da fonološko kodiranje uključuje pristup fonološkim depozitima u dugoročnoj memoriji