nostalgija) propituje odnos fotografije i filma kao dva srodna, ali istovremeno i kontradiktorna, oblika umjetničkog iskaza kojima se Frampton bavio u različitim periodima svog života i stvaranja i koje u ovom filmu svodi na jedan, istovjetni nazivnik.

Na taj način, u asinkronitetu zvuka i slike niže se trinaest fotografija čiji je autor (osim jedne) sam Frampton.

Ali loše će Loosa shvatiti onaj tko njegovu kritiku ' ' ornamenta ' ' primarno okvalificira njenim užim smislom: kao kritiku secesijskog pokreta. (Frampton: Godine 1908. objavljuje Ornament i zločin u kojem detaljno opisuje uzroke svog sukoba sa umjetnicima bečke secesije, prepirke koju je započeo još 1900. godine u vidu antigesamtkunstwerkovske bajke ' ' Priča o jadnom siromašnom bogatašu ' '.

Knjiga je kritički sintetski pregled hrvatske arhitekture od 1991 do 2008, uz doprinos više tekstopisaca među kojima je i Kenneth Frampton.

Povjesničar arhitekture Kenneth Frampton takvo će stajalište nedvosmisleno nazvati »antiurbanom rasnom ideologijom«.

Kenneth Frampton je u svojoj Kritičkoj povijesti iznio tezu po kojoj je Loosu kao model za lik arhitekta iz priče poslužio Henry Van de Velde: upravo je Van de Velde (...) bio taj koji je za svoju ženu dizajnirao posebnu odjeću kako bi ona bila u skladu s linijama njihove kuće, sagrađene 1895. godine u Uccleu.

Hapax Legomena je ciklus od sedam filmova koje je Hollis Frampton snimio od 1971. do 1972. godine, a u kojima kroz autobiografsku refleksiju neprestano propituje strukturu filmskog medija i njegove izražajne mogućnosti: Critical Mass (1971.), (nostalgia) (1971.), Travelling Matte (1971.), Ordinary Matter (1972.), Poetic Justice (1972.), Remote Control (1972.) i Special Effects (1972.).

Da zvuk u filmu može dopunjavati sliku čak i kada s njom stoji u opreci i asinkronitetu, Frampton pokazuje u Kritičnoj masi, jednom od rijetkih filmova u kojima je angažirao glumce.

Frampton međutim ne dozvoljava filmu (ni svađi) da se razvije te neprestano zaustavlja kadar i zvuk i vraća frejmove unatrag, prekida ih, niže u ritmičke sljedove koji zvuče poput mucanja.

Veoma brzo ih je zapazio Peter Frampton, koji im osigurava snimanje ploce za svoju tiketu.

Recimo samo to da je Jack Bruce nastavio sa svojom solo karijerom, suradjujuci sa bezbrojnim umjetnicima, pa cak je i zakopao ratnu sjekiru i jednom prilikom ozivio Cream, zajedno sa Gingerom Bakerom, doduse, samo za jedan koncert, kojom prilikom je na gitari bija Peter Frampton.

Frampton ju je u kontekstu pojavljivanja neimenovanog v. (video) i c. (computers) upotrijebio kao naslov i zaključak svojega razmatranja odnosa porijekla filma i njegove neizvjesne budućnosti.

E da, i da ne zaboravimo, Jeff Beck na ovim snimkama intezivno upotrebljava Heil Talkbox, pune dvije godine prije nego je Peter Frampton zapalija svit sa njime, na svom dvostrukom zivom albumu.

Kenneth Frampton taj neuspjeh LC-a objašnjava njegovom polemičkom gestom, ideološki usmjerenom upravo protiv art decoa, koju je iskazao projektom prototipom slobodnostojeće vile Pavillon de L Esprit Nouveau.

Gost kritičar je američki teoretičar arhitekture Kenneth Frampton.

Multimedijalni program sadrži seriju multimedijalnih stanica koje omogućuju interaktivno 360 Â - panoramsko promatranje tj. ulazak u prostor u svrhu virtualnog posjeta raznim važnim građevinama; ostale multimedijalne točke nude intervjue s našim protagonistima kao i s kritičarima koji su se bavili ovim fenomenom: Kenneth Frampton, Jacques Gubler, Roberto Masiero i Werner Oechslin.

Strukturalistički film (primjerice Petar Kubelka iz Austrije, Holis Frampton i Ken Feingold iz SAD, Gotovac iz Jugoslavije, Robakowski iz posljske, William Raban iz Velike Britanije) izričito si je stavio u zadatak izumijevanje novih principa organizacije filma, često puta nalik zagonetki, i taj je bio najjačom strujom, osobito u britanskom filmu, tijekom sedamdesetih i početkom osamdesetih. 2.2. Reprezentativnost/nereprezentativnost teme avangardni dokumentarizam Doduše, nenarativni oblici organizacije imali su svoje polje izričitog razvijanja u nefikcionalnom filmu, u dokumentarnom, reklamnom i obrazovnom.

Kenneth Frampton govori o tipičnom Miesovom potiskivanju svega što je nespojivo s monumentalnim; uslijed njegove težnje za savršenstvom, a priori...

Autori projekta sjetili su se Titove špilje na Visu i njezine karizmatičnosti, te Pierre Koenig-ove case study (Stahl) house 22 u L. A. - u iz 50 - ih godina za koju Kenneth Frampton kaže da ima terapeutski efekt na stanovnika i posjetitelja.

Hollis Frampton je bio američki avangardni umjetnik, fotograf, pisac, teoretičar, a prije svega autor brojnih eksperimentalnih filmskih ostvarenja kojima se istakao kao jedan od pioniraonoga što će se kasnije nazivati američkim filmskim strukturalizmom.

Već iduće godine Frampton seli u New York gdje živi s bivšim školskim kolegama slikarom Frankom Stellom i kiparom Carlom Andreom.

Filmovi Manual of Arms, Process Red i Maxwell s Demon na neki način su posvete fotografiji preko koje je Frampton i ušao u film.

Frampton niže kadrove natpisa uglavnom snimljenih na njujorškim ulicama koji prikazuju riječi u nizu od A do Z.

I upravo u ovom dinamičnom trenutku sve učestalijih borbi za prostorne resurse poput Varšavske, Srđa, Marjana, Muzila, u trenutku raskirnkavanja klijentelizma unutar struke i odašiljanja poruka za pravednijim urbanizmom, knjiga Peripheral moment završava i to gotovo proročanskim tonom Eve Blau Optimizam perifernog momenta zamjenjuje pesimizam. () Slobodu periferije će zamijeniti podređeni provincijalizam. 13 Nije li to isti onaj globalni trijumf Fukayamine neoliberalne demokracije koji čini ikakvu koherentnu, širu viziju virtualno nemogućom? kako je Kenneth Frampton to opisao u istoj knjizi? 14 I što drugo na kraju reći takvom svijetu koji odlazi nego ponoviti krik Asian Dub Foundationa iz davne 1995. godine You say it s end of history, we say it s just a beginnning.

Izložbu je otvorio Kenneth Frampton sa Sveučilišta Columbia u New Yorku.

Peter Frampton je 1976. imao jedan od deset najprodavanijih albuma svih vremena, ali više se nije uspio približiti takvom uspjehu i desetak godina kasnije bio je potpuno zaboravljen.

Kenneth Frampton, u intervju-u vođenom 04.12.2004.13. također se referira na Deborda objašnjavajući dominaciju ikonografskog pristupa arhitekturi, koje je bazirano na spektakularnosti. Bilbao-efekt događa se upravo uslijed potrebe za spektaklom.

Frampton citirajući Deborda14 ukazuje da današnje društvo spektakla naprosto otuđeno od mišljenja.

U toj monografiji o važnosti njihova rada pisao je u superlativima i Kenneth Frampton, profesor arhitekture na Sveučilištu Columbia u New Yorku, koji ih je nazvao urbanim gerilcima, agentima provokatorima i menadžerima promjena.

Pisma iz 1960. dio su Flemingove korespondencije s Jean Frampton koja je tipkala njegove rukopise, no i uređivala ih kao prva čitateljica.