Krajem 8. stoljeća grad je ušao u sastav franačke države, da bi ga sve do 1209. kada je pripao akvilejskom patrijarhu, držali razni feudalci.

Zauzvrat je potaklo silan kulturni zamah franačke države: gotovo sve knjige koje su nam poznate iz antike sačuvane su u prijepisima nastalima na poticaj Karla Velikoga.

Nastao je iz donjofranačkog (jedne od grana donjonjemačkog) i drugih narječja donjonjemačkoga jezika, te se dalje razvijao u " nižim zemljama Franačke " sjeverozapadno od Benrathske linije.

Novigrad započinje ubrzani razvoj tek uspostavom franačke vlasti u Istri.

Noviji povjesničari u vrijeme migracija smatraju da su se Franci pojavili sjedinjavanjem više manjih germanskih plemena u franačke konfederacije početkom 3. stoljeća, uključujući Sikambre, Uzipete, Tenktere i Bruktere.

Na svom tom području jedini pokušaj ozbiljne franačke bune je bio onaj iz 792. godine kada ga njegov sin Pipin Grbavac pokušava oboriti državnim udarom.

Od najranijih vremena do danas na području Hrvatske izmjenjivali su se novčani sustavi Rimskog Carstva, Franačke države, Mletačke Republike, Austro-Ugarske, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i danas - vlastiti novčani sustav Republike Hrvatske.

Lotar je u Italiji izvršio mnoge personalne promjene i ojačao organe franačke upravne vlasti.

Na matičnom području stare hrvatske države te njezinim rubnim proširenjima duž obale Jadranskog mora, nakon prijelaza 8. u 9. stoljeće, pod utjecajem bizantske i franačke kulture stvara se autohtona kreacija u oblikovanju kako likovne tematike i arhitektonske konstrukcije, tako i u proizvodnji kovinskih umjetničkih izrađevina.

U razdoblju 510 - 531. odbijaju franačke pokušaje prodora.

Ovdje je doista postojala opatija, vjerojatno utemeljena u vrijeme franačke vladavine, a postojala je najkasnije do 15. st.

Dolaskom Hrvata na područje Gacke i širenjem svog imena i utjecaja na druge narode, za vrijeme najveće moći tadašnje europske velesile Franačke, stvaraju se prvi nukleusi hrvatske srednjovjekovne države upravo na području Gacke.

Takvih primjera je podosta u hrvatskoj povijesti, a između ostalih takvih događaja, koji zorno pokazuju sklonost Hrvata prema slobodi i pravdi, može se istaknuti sabor u Rižani (804.) na kojem istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava i sloboštine.

Udjel suvremene zapadne franačke umjetnosti bio je u stručnoj literaturi prilično zanemaren i tek sporadično spominjan, a na nju upućuje i politička povijest tog razdoblja, jer su se upravo na tlu Hrvatske sukobljavali i Aachenskim mirom 812. godine razgraničili tadašnji pretendenti na baštinu Rimskog Carstva: Mihajlo, bizantski car po kriteriju kontinuiteta Istočnog Carstva, i Karlo Veliki, obnovitelj Zapadnog Carstva.

Godine 623 58. u sastavu slavenske države kneza Sama, potom pod franačkom vlašću, a nakon raspada Franačke priznaje vlast Nijemaca (843).

Pipin Mali je postao izabrani kralj Franačke uz papin blagoslov i podršku vodećih ljudi Franačke.

Pobožni, koji daje dijelove Franačke na upravu svojim sinovima, a najstarijeg sina Lotara I. proglašava 823. za suvladara.

Hrvatski knezovi, kao i ostali europski knezovi ranog srednjeg vijeka, bili su europska potčinjena sitnež, stiješnjena između dvaju carstava, Franačke na zapadu i jakog Bizanta na istoku, primorana izabrati stranu kojoj će služiti.

Papa je imao dobar razlog očekivati ponovnu uspostavu stabilne franačke monarhije koja će mogućiti novu ravnotežu snaga i novi svjetski poredak sa njim na čelu.

Doduše, za Ljudevitovog ustanka dio franačke vojske je tijekom jednog pohoda pristigao iz Saske.

Uz ove tradicionalne komponente, tipična ranosrednjovjekovna inovacija su zvonici sred zapadnog pročelja, kojima prizemlje služi kao prolaz u jednobrodnu crkvu (Plomin - Sv. Juraj Stari i Bale - Sv. Ilija), a nesumnjivo su nastavak franačke tradicije.

Najljući protivnici reformama padahu na koljena pred okrutnim vezirom, kunući se da primaju franačke adete, i tako se dogodi da ono malo što još preostade spahija obuče krstačko nizamsko odijelo.

Ova Porphyrogenitusova banska Hrvatska savršeno odgovara teritoriju koji opisuje Hrvatska kronika, također kao posebnu banovinu, a koja se naziva Bijela Hrvatska. [ 2 ] Sklavi (ni) su iz gotske Liburnije i to Like, Krbave i Gacke doseljavali na teritorij Dalmata najranije od početka IX. stoljeća, u doba franačke ekspanzije na istočno-jadranskoj obali, što se očituje i u tadašnjem razgraničivanju između doseljenih Hrvata, starosjedilaca Dalmata i malobrojnih Romana u nekim gradićima.

Taj dolazak novoga stanovništva među Dalmate, zbio se u doba proširenja franačke vlasti na teritorij rimske Dalmacije, i to u doba Borne, kneza Liburnije i Dalmacije.

Oštrica mača bila je duga oko 90 cm, a široka oko 10. Čini se da su vrlo cijenili oštrice uvezene iz Franačke; njima bi sami dodavali balčake koji su često bili ukrašeni raznim ornamentima.

Francesco Borri je analizirao franačke i bizantske izvore o etnijama jadranskog bazena, osobito u Dalmaciji (Slavs and Romans on the Adriatic Arc Before and After the Treaty of Aachen).

Širenjem franačke vlasti potkraj 8. stoljeća prema europskom jugoistoku, hrvatski se prostor cijepa na područje pod franačkom i bizantskom vrhovnom vlašću, što će se još stoljećima održavati na odvojenost obale i zaleđa.

U 9. stoljeću na istočnoj obali Jadrana traje proces osamostavljivanja sklavinija, tj. slavenskih država koje su dotad bile pod vrhovnom vlašću Franačke ili Bizanta.

Črni Grad i Beli Grad sagrađeni su negdje početkom 11. stoljeća, a uloga im je bila obrana franačke istarske markgrofovije.

Zeleni silvanac daje ogato, mišićavo, raskošno vino u ponajboljim vinogradima Franačke te na obalama Rajne oko Wiesbadena.