ovaj moj post je na neki način nastavak nekoliko rasprava u svezi odnosa sssr-a i nacističke njemačke gdje sam nabrijan raspravama zaboravio navesti neke osnovne podatke. dakako da je ovaj post i svojevrsna reakcija na svojevrsni revival komunizma i podsjećanja na velike vođe, sinove svojih naroda. zazivati te ljude kao simbole pravde je zdravorazumski nedokučivo, zazivati honeckera, ceauseskua, hoxu, staljina ili tita, kada je poznato koliko su imali suptilnog smisla za demokraciju i prava u vremenu kada su mnoge skrivene tajne, zločinački poduhvati i paktovi, te dogovori ispod stola ugledali svjetlo dana. nedavna odluke suda europske unije koji je grb starog sovjetskog saveza zabranio zbog asocijacije na totalitarne režime, ima svoj bazični razlog postojanja u činjenici da kod svih ljudi (naroda) ne izaziva iste emocije; paralelno tome nekima crvena zvijezda ne mora biti simbol apsolutne pravde. dakako odluka ne znači reviziju povijesnih odnosa i neće izazvati radikalne promjene u smislu krivičnog progona počinitelja ratnih zločina, zločina genocida, i zločina protiv čovječnosti pogotovu dok europa toliko ovisi od ruskog plina, a mali plavi kagebeovac sa izgledom nibelunga prijeti zavrtanjem ventila. protivnici izjednačavanja režima u moskvi i berlinu najčešće rabe poštapalice da su to dva ideološko oprečna sustava koji nemaju ništa zajedničko; da li je to točno? notorna nacionalsocijalistička partija je započela svoj put kao nacionalsocijalistička radnička partija, a njezin osnivač anton drexler, inače duhovni guru adolf hitlera je njezinu ideologiju bazirao u početku na protukapitalističkim i antiburžoaskim načelima identičnim kao u njihovih najljućih rivala komunista. godinu dana nakon lenjinove smrti u new york timesu je izašao mali neugledni članak koji govori o usponu male političke stranke u njemačkoj te da njezinog osnivača adolf hitlera i lenjina moguće usporediti. to je bila izjava tada anonimnog dr. goebbelsa. u članku potom govori kako je razlika između komunizma i hitlerove koncepcije posve neznatna, potom je izbio rat frakcija obavljen pivskim kriglama i ponekom razbijenom (protoarijevskom) tintarom. no kako nisu uspijevali zadobiti znatniju podršku širih masa, i što je bitnije onih koji imaju lovu, a to su industrijalci, promijenili su malo retoriku pa su svoju ideologiju malo začinili antisemitizmom i antimarksizmom; utopijske ideje umotane u kompleksni neopaganski wagnerijanski okultni sustav tajnog društva thule. taj nakaradni desno-lijevi sustav, koji se konačno profilirao kao ultradesni je bio zamjena za državu i religiju a hitlera stavio na čelo države kao fuhrera i glavnog šamana. dovoljno je pogledati njegove ekstatičke govore održane u noći (kada je ljudska psiha prijemčivija) klasično ispiranje mozga (ni suprotna strana nije ostala dužna na tom planu) začinjena praznim poštapalicama na razini pučke škole. nažalost mase su to itekako pušile. hitler je postao zaštitnik arijevaca, na putu ka svetom gralu; pogledati samo dvorac wevelsburg, panteon nacizma. onako kako je lenjin i potom staljin " prilagodio " marksa (doduše i to je sporno, neki marksa smatraju začetnikom političkog genocida u europskoj filozofskoj misli), tako je hitler prilagodio teze nietzchea; ti ljudi iskrivili bi i telefonski imenik kako bi utažili svoje neiscrpne ambicije u nametanju svojih agendi (dakako pitanje svih pitanja je čijih (vlak pun love iz švicarske koji je financirao lenjinov početak, hitlerovi financijeri krupni kapitalisti iz njemačke i dijelom wall streeta). totalitarizam dvaju režima nije se iskazivao kako mnogi " naivno " misle doživotnim rotacijama na rukovodećim mjestima (" demokracija " kako je danas poimaju putin i medvedev), ili izborne liste sa jednim kandidatom, što je besmislena banalizacija, totalitarizam je daleko kompleksniji sustav koji zahvaljujući modernom razvitku znanosti, telekomunikacijama i masovnih medijima preuzima potpunu kontrolu nad čovjekom, i svim elementima njegovog života, ekonomiji, politici, religiji, kulturi, filozofiji, znanosti, povijesti i sportu. postaje orvelijanska metoda socijalne kontrole, i stalno je u vječitom dinamizmu stvarajući neiscrpno nove neprijatelje i nove ciljeve, petogodišnje planove. revolucija koja teče, toga se sjećaju i malo stariji članovi pollitike. na taj način se stvara konstantni psihološki pritisak na čovjeka, koji u kombinaciji sa svirepim metodama tajne policije stvara ljude političke zombije koji su sretni sa koricom kruha ili šakom riže u rukama. stvaraju se privilegirane kaste političara, profesionalnih vojnika, tajnih službi, milicije i članova režima; neimaština je zlatni prosjek, a mrkva na štapu je ukidanje države i ulazak u komunizam, besklasno društvo. doduše i u komunizmu bi morali žicati lovu od nekoga za svoje projekte potemkinovih sela. postoje frapantne sličnosti u životnim putevima dviju vođa, staljina i hitlera; osim što su direktno odgovorni sa smrti desetke milijuna ljudi, obojica su bili žrtve teškog zlostavljanja od strane vlastitih očeva u mladosti, hitlerov je bio posebno bestijalan, koji ga je jednom prebio toliko da je nesretnik bio nekoliko dana u komi na rubu života; staljinov je bio pijanac; obojica su bila vezana za majke, obojica su postali teško poremećeni ljudi sa paranoidnim sklonostima, koja je čak kod staljina dijagnosticirana. nesretnik koji je to učinio je, pogađate, zaboravio disati par dana nakon što mu je postavio tu dijagnozu. hitler je dijelio mladenačke dane sa nećakom geli raubal, sa kojom je razvio svojevrsni perverzni odnos kontrole, neki kažu i seksualni. nesretnica je navodno počinila samoubojstvo pucajući pištoljem u grudi, otprilike kao što je to učinila i druga staljinova žena, nadežda alujeva nakon oštre svađe sa karakterno nezgodnim gruzijcem. obojica su razvili ono što se u psihologiji naziva kompleksom manje vrijednosti, dijelom zbog izgleda (staljin je bio nizak, sa kraćom rukom, a ni adolf nije bio klasični primjer arijevskog apolona), a dijelom zbog nesretnog djetinjstva. vjerojatno je i slično zaključio adler o napoleonu, a marinković je u genijalnom monologu u kiklopu to parafrazirao da bi trebalo preventivno streljati sve ispod metar šezdeset, koliko me sjećenje drži srednjoškolske lektire. jedan drugome su bili idealni politički partneri, hitleru je staljin trebao kao priprema za osvajanje svijetav kojega bi po iskorištavanju odbacio, a staljinu je hitler trebao da obavi prljavi posao i razruši režime zapadnoga svijeta u koje će on kasnije doći kao " spasitelj ". problem sa socijalizmom je što je lenjin utopijsku ideju socijalističke arkadije sa mišićavim trudbenicima, klasovima žita, kombajnima koji žanju nepregledne stepe žita, mislio ostvariti prilično prizemnim metodama. lenjin je vjerovao u klasnu borbu, u kojoj su sva sredstva dopuštena, vjerovao je u rat klasa, te da se konačno blagostanje može postići samo ako se određene grupe ljudi ubiju. u skladu sa tom idejom komunisti su dolazeći na vlast u praktički svim zemljama gdje su izazvali revolucije u startu su desetkovali stanovništvo, no ne nasumce, već ciljano, intelektualce, inženjere, seljake, umjetnike, u biti uništavajući potpuno staro drušvo i započinjući socijalnim inženjeringom stvarati novo društvo, socijalnog frankensteina kojega skrpe od preostalih ideološko ispranih mozgova. u rusiji je nakon oktobarske revolucije ubijeno deset milijuna ljudi, neprijatelja režima u skladu sa lenjinovim načelima diktature proleterijata, nakon čega će biti moguće rađenje homo novusa, novog čovjeka, koji će se ponašati potpuno drugačije u nekom novom društvu. samo po sebi i nije loše, da ne uključuje nkvd i metak u potiljak onima koji misle drugačije. razlikuje li se to od hitlerovog " novog čovjeka " ubermenscha, arijevca, u konačnici oba sustava su nezadovoljna ljudskom prirodom koju na silu ispravljaju. nacistička ideologija je zasnovana na lažnim rasnim zakonima, a komunistička je zasnivana na lažnoj sociologiji i lažnom klasnom ustrojstvu. za sada toliko, u drugom dijelu posta ćemo se malo baviti brojevima.