Tako 1608. godine Gagliano priznaje da pjevač može imati glasovnih problema kada Apolon zapjeva ariju pobjede neposredno nakon što je prošao kroz hinjeni naporni viteški dvoboj s Pitonom koji riga vatru; zato Âťbudući da bi njemu bilo teško pjevati nakon umora od borbe, dva se muškarca mogu odjenuti kao Apolon, a onaj koji pjeva može ući umjesto drugoga nakon Pitonove smrti i pjevatiÂŤ. (Nitko nije prozreo taj trik, tvrdi on, kada se opera prikazala u Mantovi: možda su oba Apolona bila zakrabuljena.) Slično u Otelovom priručniku iz 1887. ima nekoliko izmjena zbog sasvim glazbenih potreba.

I Gagliano i Ricordi vide prioritet u tome da dame i gospoda iz zbora glume na zanimljiv način ⠀ kako bi suzbili sklonost da izgledaju mehanički ili anonimni ili nemarni.

Ili predstavu usmjerenu na odnose među spolovima koja se igra s fotografijama lovca i progonjene divljači u pozadini (od najstarijih crteža iz pećine Lascaux do najnovijih djevojačkih časopisa) i koja se kritički odnosi prema muškoj teritorijalnoj i seksualnoj agresivnosti (dovoljno loše) i muškoj sentimentalnosti (još gore). Ä emu sve to kada je, kao što smo vidjeli, živi Gagliano objavio predgovor u kojemu je točno rekao kako se Dafne mora postaviti na pozornicu

Učinkoviti solist, Gagliano i Ricordi bi se složili, onaj je koji poštuje kako verbalne tako i glazbene vrijednosti, koji pronalazi i glumi pravi lik za pojedinu ulogu, koji se duboko uključuje u lik kako bi činio i ono što mu ne daju vanjske upute, a koji je istodobno hladnokrvno svjestan čisto tehničkih stvari postavljanja na pozornicu ⠀ kao i, naravno, pjevanja.

Brod je pripadao obitelji Gagliano dubrovačkoga podrijetla, čiji su se pripadnici nastanili u Veneciji i Peri (Konstantinopolis) te razvili intenzivnu trgovačku djelatnost.

Nakon malo razmišljanja Gagliano bi se svakako sjetio ne samo da je njegov priručnik odbacio svaki diktatorski stav ⠀ ÂťNisam sposoban za tako očitu drskostÂŤ ⠀ već također da je on od budućih izvođača tražio samo da buduće Dafne ostave dojam, da budu razumljive, s prikladnom koreografijom, s različitim ansamblima, da se stega pomiješa sa svježinom, kao i da se pronađe način kako bi se koraci izvođača uskladili sa zvukom glazbe. (Njegovi detaljni prijedlozi za rad na pozornici samo su sredstva da se postignu ti ciljevi; a osim toga gotovo bi se svi oni s malo mašte mogli uključiti u bilo koje od naših hipotetskih postavljanja na pozornicu.) Onda bi možda, poput Philipa Glassa kada se je navikao na Freyerovo postavljanje Satyagrahe, Gaglianov duh prihvatio nove stvari koje su stvorene na temelju njegova teksta.

Ono što su Gagliano, Marcello i Ricordi imali kazati o tim stvarima u XVII., XVIII. i XIX. stoljeću vrijedno je imati na umu jer pomaže da se suprotstavimo logičnom stajalištu koje ponekad čujemo, naime da je postavljanje opere prije 1900. godine za nas nužno zatvorena i nevažna knjiga, da je to oduvijek bilo nešto klimavo i neprimjereno, te da se pravo postavljanje ⠀ postavljanje vrijedno tog naziva ⠀ pojavilo tek s novim neovisnim, ÂťkreativnimÂŤ opernim ravnateljem početkom (XX., op. ur.) stoljeća.

Scarlatti (Napulj), član orkestra Toscanini (Parma) i kvarteta Gagliano (Napulj).

Upravo na Siciliji, u zabačenome mjestu Gagliano Castelferrato, Mattei je održao svoj posljednji govor prije nego što je umro u sumnjivim okolnostima 1962. godine.

Od 1992. do 1999. godine djelovao je kao solo violist u orkestru Alessandro Scarlatti u Napulju, a 2000. godine koncertira s gudačkim kvartetom Gagliano iz Napulja.

Gagliano i Ricordi sigurno bi se složili s načinom na koji Volbach ističe važna opća pravila ⠀ potrebu za pomnim planiranjem, za raspoređivanjem skupina na pozornici koje su lako shvatljive, za razgovjetnim izgovaranjem riječi iz libreta i tako dalje ⠀ dok istodobno pretresa pojedinosti kao što su udaljavanje zbora s pozornice unutar propisana dva i po takta u I. činu Figarova pira (Le nozze di Figaro), pravilna vuča topova u Fideliju i Evgeniju Onjeginu, razlikovanje krijumčara u Carmen i Beckmesserovog premlaćivanja, bez rizika za baritona koji ga igra u Majstorima pjevačima (Die Meistersinger).

Nadalje, Gagliano i Ricordi obojica rade unutar one gramatike opernog postavljanja na pozornicu koju smo vidjeli u pozadini ironičnih primjedbi Benedetta Marcella: brige za suradnju, komunikaciju, usredotočenje i uključivanje u određeno djelo; a to je nešto što dijele s Volbachom i s većinom drugih ozbiljnih redatelja opere u XX. stoljeću, koliko god se ti redatelji razlikuju od njih ⠀ i jedan od drugoga ⠀ u drugim pitanjima.

Osim veze između postavljanja na pozornicu i glazbenih praktičnih stvari, oba priručnika, iz 1608. i 1887. godine, smatraju da unutar samog postavljanja na pozornicu mora postojati dobar spoj različitih kazališnih vještina tako da, kao što Gagliano kaže, Âťintelekt istodobno pokreću najljepše umjetnostiÂŤ, među koje on ubraja ne samo poeziju i glazbu već također Âťeleganciju opernog plesa i pokreta i... kostime i oslikanost pozorniceÂŤ.

Gagliano se 1608. ponaša manje napoleonski od Ricordija.

Prvi je iz 1608. godine i proizvod je premijerne izvedbe opere Dafne Marca da Gagliana za vrijeme svetkovina koje su također uključivale Monteverdijevu Arijanu (Arianna). (Za svoju Dafne Gagliano je uzeo isti libreto Ottavija Ruinuccinija koji je uzela skupina skladatelja otprilike deset godina prije kako bi prikazali prvu operu uopće.

U tom libretu Apolon ubija strašnog Pitona koji je zastrašivao nimfe i pastire Delosa; ali bog-sunce se prilično nesmotreno hvali svojom nepobjedivošću pred bogom ljubavi koji se odmah zaljubljuje u Daphne, čistu nimfu koja ne želi ništa imati s Apolonom te se magijski preobražava u lovorovo stablo u trenutku kada je on dodirne.) Gagliano je sam napisao produkcijski priručnik za Dafne, uključujući ga u svoj predgovor objavljenoj partituri.

Svira na violini Nicolo Gagliano iz 1772.

On u potpunosti vlada gudačkom tehnikom najviše razine, što mu omogućuje nevjerojatnu lakoću i uvjerljivost interpretacije, ali i plemeniti ton koji dobrim dijelom proizlazi i iz kvalitetnog starog instrumenta Nicolo Gagliano iz 1772.