Iako je manje trnja na putu, i dalje postoje još neosvojene galaktike, i dalje postoje neosvojeni vrhunci na koje treba zabiti hrvatsku trobojnicu.

Paolo je zakružio pogledom po divljoj raskoši zvijezdama zagušene galaktike, pa osjetio kako disk seže prema njemu i prosijeca točno kroza nj.

Izmjerene brzine zvijezde su bile daleko iznad očekivanih, što govori da nam je veći dio mase galaktike nevidljiv.

Sto ako je svaka galaktika svemir za sebe a koje galaktike nisu nastale u istome trenutku.

Sto ako su sve galaktike poput iskrica nastajale spontano i ne u istome trenutku a na povrsini kugle prostora, one naj udaljenije, a po tom je proces prozeo volumen kugle prostora?

Curtis je već 1914. godine bio uvjeren, iako to još nije objavio, da su spiralne maglice nepojmljivo daleke galaktike ili zasebni zvjezdani sustavi.

Njegove su fotografije poslužile za objašnjenje zbunjujuće raspodjele spiralnih maglica na nebeskoj sferi: nema ih u ravnini Galaktike, ne zbog podređenosti Galaktici, već zbog tajanstvene tvari ugalaktičkoj ravnini.

Ako se galaktike udaljavaju, i to što su dalje sve brže, tako se i pomiču gore prikazane linije u spektru boja.

Te rane galaktike koje datiraju s početaka svemira trebale bi znanstvenicima pomoći da otkriju što se događalo u " mračno doba ", u razdoblju od oko 200 milijuna godina nakon Velikog praska kad su se oblaci vodika hladili, " okupljali " gravitacijskom silom i počeli gorjeti što je stvorilo prvu generaciju zvijezda.

Sjećamo ga se po otkriću cefeida u NGC 6822, M33, M31, koja su razriješila pitanje postojanja drugih galaktika, poznat je i po navođenju razlika između emisijskih i refleksijskih maglica, otkriću linearne relacije crvenog pomaka i udaljenosti, koja nosi njegovo ime, po uvođenju klasifikacije galaktika, te po tvrdnji da sve spiralne galaktike rotiraju u istom smjeru.

Otkriće sedam galaktika iz razdoblja između 350 milijuna i 600 milijuna godina nakon Velikog praska podupire teoriju da je svemirska zora bila dugotrajan proces u kojem su galaktike polako stvarale svoje zvijezde i kemijski sastav, kaže Brant Robertson sa sveučilišta u Arizoni. (Hina/Reuters/BBC)

hodi mila na you-t pogledaj za death - cosmic sea, hardcore bend, ali stvar je zanimljiva i to ona verzija tam gdi su ti galaktike svemirske pokazane, pa gledaj mentalno kako si velika i pitaj se što se to od treće minute i mislim negdje 24 - te sekunde počinje događati sa ženom.

Na temelju raspodjele kuglastih jata zvijezda, godine 1920. Shapley je došao do zaključka da se središte naše galaktike nalazi daleko od Sunca, prividno u smjeru zviježđa Strijelca.

Spiralna struktura koju imaju mnoge galaktike uvjetovana je njihovom vrtnjom i uzajamnim gravitacijskim djelovanjem zvijezda, što je u posljednje vrijeme provjeravano složenim proračunima i oponašanjima pomoću kompjutorskih modela.

I dok se spiralni ustroj drugih galaktika može uočiti samo jednim pogledom kroz veći teleskop, tek suvremene tehnike opažanja razotkrile su spirani ustroj naše galaktike.

U udaljenosti od oko 30 kpc od središta galaktike opaža se tzv. ekspandirajući krak, za kojeg je utvrđeno da se njegov bliži dio giba prema nama brzinom od 50 km/s.

Postoje supermasivne crne rupe u centru galaktike par mil puta vece od naseg sunca.

Prva elitna fuxa galaktike, disketno troši aliene svakom prilikom.

Kod istraživanja dinamike naše galaktike značajno je brzine iskazati u odnosu na središte Mliječne Staze.

Još u 18. stoljeću Thomas Wright i Immanuel Kant tvrdili su da je Mliječna Staza ogromna skupina zvijezda, u kojoj se nalazi Sunce, a da su mnogobrojni slabo sjajni objekti (maglice) nezavisni skupovi zvijezda poput naše galaktike.

Njihov filozofski stav dokazan je tek kad su shvaćene stvarne dimenzije naše galaktike i nakon što su izgrađeni dovoljno veliki i kvalitetni teleskopi pomoću kojih su se i u maglicama mogle razlučivati zvijezde.

Tumačenje porijekla pomaka Dopplerovim efektom vodilo je do zaključka da se ovi objekti udaljavaju od nas brzinama od više tisuća kilometara u sekundi, pa je bilo logično pretpostaviti da se oni nalaze izvan naše galaktike.

Raspodjela mase u galaktici može se ustanoviti analizom brzina gibanja galaktičkih objekata (zvijezda, zvjezdanih jata i međuzvjezdanog plina) u odnosu na središte galaktike.

Zbog konačnosti i konstantnosti brzine svjetlosti, što je galaktika udaljenija opažamo je u sve ranijim trenucima razvoja svemira (svjetlost galaktike koju opažamo napustila je galaktiku prije onoliko vremena koliko je potrebno svjetlosti da dođe do nas).

Sila koja usporava gibanje galaktike u udaljenosti r, posljedica je gravitacijskog djelovanja mase sadržane u kugli polumjera r.

Stoga deceleracija (a 0) galaktike slijedi iz izraza:

Svjetlo (i radiovalovi) iz toga ekstremnog objekta supermasivne crne jame okružene velikom količinom prašine koja upada u nju svijeno je djelovanjem gravitacije jedne nama puno bliže galaktike.

Mliječni Put je promjera oko 100 000 svjetlosnih godina a naše je Sunce na 27 000 s. g. od središta galaktike i napravi krug oko njega svakih 220 milijuna godina.

Galaktike su grupirane u galaktička jata.

To bi konkretno značilo da morate čekati idućih 500 milijuna godina samo da do vas dopre i najmanji trak svjetla neke najbliže zvijezde, najbliže galaktike.