Problem sandzackih Bosnjaka, mnogi zele predstaviti i kao " sukob vjera i civilizacija ", dajuci mu na taj nacin onu megalomansku vaznost, i cijelu jednu dimenziju, koju on uopce ne zasluzuje.Naime, cijeli problem nastaje na osnovi historijski natalozenih problema, razmirica, sukoba, koji su kroz pretezno srpske historijske izvore pretendirali prikazati ove relacije iskljucivo na vjerskoj osnovi, a podrazumjevajuci da se radi o " Turcima ", koji nisu napustili Balkan onda, kada je to uradila i osmanska uprava.Naime, i prije dolaska Osmanlija, i u toku osmanske vladavine, ali i znacajnim dijelom kasnije, posto su Osmanlije napustile ove krajeve, na vrh isplivavaju projekti, koji imaju za cilj eliminaciju muslimanskoga stanovnistva.Najvecim dijelom, na podrucju Sandzaka, radi se o stanovnistvu, koje " govori " jako slicno Srbima i Crnogorcima, ali " nisu kao oni ", jer su " prodali vjeru ", imaju razlicit obicaj... Cijeli koncept " prodaje vjere pradjedovske " za veceru ili sto drugo (cesto i klauzulu " skrivanja ikona i zaboravljanja svojih svetaca negdje na tavanu kuce "), pocivao je upravo na logickoj pogresci o tome kako su ovdje dosli Turci, donijeli Islam (sto je do ove tocke tocno), te da su " neki " Islam prihvatili, a ostali ustrajali uz svoje vjere.Ocito je, da je srpski romanticarski mentalitet tog XIX st. odgajan u dimenziji " bivsih ortodoksnih krscana ", koji su napustili svoju istinsku vjeru, te presli na " tursku ". Upravo ovdje slijedi neokrizarski problem: ako su Albanci i poslije odlaska Osmanlija, ostali najvecim dijelom muslimani, zatim katolici, te nesto ortodoksnih krscana, kako to, da su oni u historiji imali vise nacionalnoga senzibiliteta, da se nacionalno ujedine, i postupno ostvaruju svoje ilirske projekte, a da Srbi to nisu bili u stanju? Ispada li, da Srbi nisu jos od tog primalnoga grijeha, imali tog istog senzibiliteta o integrizmu u nacionalnim okvirima? Sasvim netocno.U srpskoj historiji i previse je pameti i mudrosti, da ne bi prepoznala ovakvu jednu tendenciju.Da je te tendencije bilo, srpski narod bi je svakako prepoznao i iskoristio u pozitivnom smislu.Medjutim, upravo narasla odgojena neokrizarska svijest prozborila je, kroz pokolj u Sahovicima kod Bijelog Polja (07.11.1924) gdje je na najsvirepije nacine ubijeno oko 700 muslimana, Sjenici (06.05.1809), kada je masakrirano oko 3.000 muslimana, Novom Pazaru (1944 - 45), gdje je u jednu masovnu grobnicu baceno oko 5.000 tijela, tada najznacajnijih muslimana, Plav i Gusinje (1919) gdje je stradalo preko 450 muslimana, Priboj, Prijepolje (1919), kada je ubijeno oko 1.300 muslimana, Nova Varos, koja je u to vrijeme prakticno etnicki u cijelosti ociscena od muslimana.Ovo su samo nasumicno izabrani podaci, u moru podataka o pokoljima u Sandzaku, u periodu sirenja srpske drzave na jug, odnosno crnogorske na sjever.Postavlja se pitanje, kakav je legitimitet postojanja tih drzava na podrucju Sandzaka, prosirenih, na ovim podrucjima, po cijenu istinskg etnickog ciscenja, jer kako nazvati ove aktivnosti nekim drugim imenom? Drugim rijecima, pamet Srba jednostavno nije u muslimanskom stanovnistvu ovoga dijela prepoznala svoje sunarodnike, jer oni i nisu nikada bili njihovi sunarodnici, sto je poenta ne-zelje Srba, da u svoj korpus vrate ono " sto njima nikada nije ni pripadalo ". Jer da jeste, i suvremeni srpski nacionalni senzibilitet bio bi na tako zavidnom nivou, da bi pored Srba ortodoksnih krscana, nesmetano mogli zivjeti i " Srbi-muslimani ". Toga nije bilo od " primalnog doba " i slabe, nekoherentne, upitne jezgre srpske drzave na podrucju Sandzaka, sa Krstjanima, a zatim ni kasnije, kroz osmanski period, sve do suvremenoga doba.Planovi Nacertanije Ilije Garasanina, zatim Stevana Moljevica, i drugih licnosti tada, zlo-koristeci nacionalnu nesvijest " pomuslimanjenih ", obespravljenih, djelomicno asimiliranih Bosnjaka i kripto-Bosnjaka, doveli su (pored ostalih) i Bosnjake Sandzaka u nezavidan polozaj.Da srpsko neokrizarstvo nikada nije ni prestalo, govori i vojno-policijsko zlostavljanje Bosnjaka Sandzaka jos u vrijeme Aleksandra Rankovica u doba " najcrnjeg komunizma " (sto je Seseljeva floskula), te konacan izlazak Slobodana Milosevica na svjetlo dana, SANU (srpska akademija nauka i umjetnosti), i ideologa restauracije " Dusanovog carstva ", kakvi su Dobrica Cosic, Dusn Kanazir, Brana Crncevic, Vuk Draskovic, Vojislav Seselj, Vojislav Kostunica, Tomislav Nikolic, Nebojsa Pajkic, Aleksandar Palavestra, Isidora Bjelica, Borislav Pelevic, Novak Kilibarda, Momir Bulatovic, Darko Trifunovic, Darko Tanaskovic, Nemanja (biv.Emir) Kusturica, Djordje Vukadinovic, Ljiljana Smajlovic, Milorad Komrakov, Dusan Vitas, Milijana Baletic, i jos puno drugih, cije bi nabrajanje zaista znatno oduljilo post.Ratni zlocinci samo su " nus-produkt ", za upotrebu, jer, dok istraju u projektu, dobro je, ali kada ne uspiju, Den Haag je rjesenje za nacionalno ciscenje, i dokaz, kako je " Srbija demokratska zemlja, sa visedecenijskom demokratskom tekovinom "