skužila sam jučer popodne da se još uvijek ne želim seliti. iz skroz glupog razloga. užasava me pomisao da se budim u nekom tuđem stanu, da mi stvari stoje u tuđim ormarima, da ležim na tuđem krevetu. aj, tepih bi si mogla kupiti, pa bi bar gazila po svome. tanjure, šalice isto. ali prozori. vrata. zidovi. pločice u kupaoni. ništa ne bi bilo moje. kužim da je mnoge podstanarstvo spasilo (od nesređenog života sa starcima u 28 oj godini, npr.), ali ti mnogi su imali gadnije stanje doma. mene nitko ne tuče. samo su malo dosadni s pitanjima. i samo baš i ne mogu nekog pozvat k sebi doma. al da imam kog zvat, onda bi se brže odselila. ne traje to dugo. u subotu kupim oglasnik, u ponedjeljak sam već u novome stanu. osim što se ne želim seliti, ne želim se baš ni mijenjati jako. ako se nečeg sjetim, želim to moć reć bez da mi se prigovara da sam dosadna. i neću prestati ispitivati ako nešto ne razumijem. i neću prestati objašnjavati svoja pitanja ako mislim da nisu dovoljno jasno postavljena. bar dok ne naučim jasno postavljati pitanja. ne želim se seliti, ne želim se mijenjati, ne želim šutiti, ne želim se gušiti. u vrijeme kad svi nešto žele, ja samo ne želim. pa bravo za mene. nisam baš tako loša. stalno mi govore da mi je samopouzdanje ukurcu. oduvijek. a onda traže od mene da se mijenjam. koliko u tome ima smisla? ne razumijem. nećem.