(FOTO 2) Ako ste turist koji nas želi posjetiti ili ste samo u prolasku našim krajem, veće šanse da se ne izgubite i ispravno dođete do Pitomače ili grada Virovitice je da koristite kartu iz vremena Hrvatske Vojne krajine Varaždinskog generalata 1856. godine gdje je ISPRAVNO ucrtana dionica kroz naselje Pitomača, Stari Gradac, Virovitica i dalje na istok

Najznačajnija je palača Slavonske Generalkomande, zdanje podignuto za sjedište generalata i Zemaljsku upravu Slavonije.

U ovom napisu dat ćemo kratki povijesni pregled dviju krajiških pukovnija: Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije br. 5 i Varaždinsko - đurđevačke krajiške pješačke pukovnije br. 6 u razdoblju od njihova ustroja do 1809. godine, ali i kombiniranih bojni Varaždinskog generalata ustrojavanih tijekom proturevolucionarnih ratova protiv Francuske (1793 - 1798).

O hrabrosti i požrtvovnosti varaždinskih krajišnika možda najbolje govori podatak da su odkad je uvedena zlatna i srebrna medalja za hrabrost 1790. pa do 1809., pripadnici pojedinih postrojbi Varaždinskog generalata odlikovani sa 41 srebrnom medaljom za hrabrost.

Od polovice 16. stoljeca Koprivnica je utvrdena kapetanija koja ulazi u sustav utvrda Slavonske vojne krajine sa sjedištem generalata u Varaždinu.

Varaždinsko-đurđevačka krajiška pješačka pukovnija br. 6 Zajedno s Varaždinsko-križevačkom pukovnijom reformom Varaždinskog generalata 1745. general topništva Hildburgahusen ustrojena je 1749. i Varaždinsko-đurđevačka krajiška pješačka pukovnija.

Njega je 1754. zakratko naslijedio general (GFWM) Sigmund Benvenuto grof Petazzi, a njega još iste godine general Jospeh Philipp grof Guicciardi koji je bio vlasnik dvije godine, do 1756. Reformom 1769. pukovnija je dobila redni broj 65 unutar sustava austrijske vojske, a 1798. preimenovana je u Nacionalnu krajišku pješačku pukovniju br. 6. Varaždinsko-đurđevačka pukovnija pokrivala je područje istočnog dijela Varaždinskog generalata, nekadašnje kapetanije Đurđevac i Ivanić.

11. VIII. 1794. U Jarenini kraj Maribora rođen Franjo Julije Fras, pedagog i pisac, umro u Vranskom kod Žalca 11. III. 1868. Od 1820. službovao kao nadučitelj u Glini, a 1822. imenovan školskim ravnateljem Karlovačkog generalata te je upravljao krajiškim školama do umirovljenja 1849. Na njegov prijedlog osnovane su prve opetovnice za čiji je rad napisao upute.

Njima se određuje pravni i poslovni okvir djelovanja svih cehova na području Varaždinskog generalata, pod čijom je jurisdikcijom u to vrijeme bio i Ivanić-Grad. (Pri tom valja napomenuti da su listine izdane u razdoblju kad je u Varaždinu stolovalo Hrvatsko kraljevsko vijeće koje je osnovala Marija Terezija godine 1767. kao neku vrstu zemaljske vlade za područje Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, dakle u vrijeme kad je Varaždin u stvari predstavljao prijestolnicu Hrvatske.

Godine 1750. krajiške pukovnije izdvojene su iz toga poretka i raspoređene po senioritetu između sebe: pukovnije Varaždinskog generalata ustrojene su 1745., Karlovačkog 1746., Slavonskog 1747. i Banske krajine 1750. godine.

Od 1769. unutar order de bataille habsburške vojske hrvatskim krajiškim pješačkim pukovnijama dodijeljeni su redni brojevi od 60 do 70. Reformom 1798. pukovnije su odvojene od linijskih i dobile su pridjev " nacionalne " krajiške pukovnije i redne brojeve od 1 do 11. Iako su reformom Vojne krajine sredinom 18. stoljeća bile prvo zahvaćene pukovnije Varaždinskog generalata, priču o ustrojavanju krajiških pješačkih pukovnija počet ćemo s Karlovačkim generalatom, jer su u kasnijem sustavu numeriranja pukovnije toga generalata dobile prve redne brojeve.

Otočka pukovnija povijesna je teritorijalno-organizacijska jedinica i vojno-upravna cjelina u sastavu Karlovačkog generalata i Vojne krajine u Hrvatskoj kao dijelu Habsburške Monarhije u 18. i 19. stoljeću.

U 18. stoljeću Ivanić je bio direktno pod komandom Varaždinskog generalata kao slobodna vojna općina.

Taj manastir Lepavina iz XVI veka ne bi ni opstao da nje bilo Vojne krajine jer je tek po osnivanju varaždinskog generalata počeo sa normalnim životom.

Sredinom 18. stoljeća Koprivnica prestaje biti dijelom Slavonske vojne krajine (Varaždinskog generalata), a na preostalom vojnokrajiškom teritoriju se utemeljuje Đurđevačka pukovnija.

" Novi " samostan istočno od crkve građen je od 1731. do 1733., nakon što su franjevci od Ratne komore dobili zemljište starog generalata (južno od Klanca do Bösendorferove ulice).

Tako se na području Karlovačkog generalata osnivaju četiri pukovnije, od kojih je jedna u Ogulinu.

Sjedište varaždinskog generalata 1731. g. seli iz Varaždina u Koprivnicu.

Na nekadašnjem zemljištu Varaždinskog generalata u samom središtu grada izgrađena je u razdoblju od 1770. do 1772. g. dvokatna palača Županije varaždinske u kojoj je stolovao župan.

1768. u Beču su izrađene, a naredne godine u Crkvu postavljene orgulje na pjevalištu, dar Varaždinskog generalata Vojne krajine kojoj je Čazma od 1604. g. pripadala.

Godine 1776. prebačeno je iz Varaždina u Zagreb sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća (vlade), a za Josipa II. grad postaje sjedište Varaždinskog i Karlovačkog generalata.

U četiri generalata postavljeni su direktori, a ispod njih u pukovnijama šumarnici, koji su bili odgovorni za pomlađivanje šuma i njihov prihod, ali nisu imali samostalnost u odlučivanju.

U to vrijeme grof Drašković, namjesnik, sazvao stanovnike Kraljevine i graničara u tabor, kojima je general Heister pridružio čete Varaždinskog generalata da udruženim snagama osvoje neprijateljsku utvrdu, gdje je Nikola Gotal, kapetan koprivničkih konjanika, u nekom okršaju zadobio ranu, od početka zanemarenu.

Ne mnogo manje ih je zarobljeno, među kojima i Jakov, sin Franje Jelačića, izgubljeni obični vojnici, kako ubijeni, tako i zarobljeni, više od 1000, isto toliko iz Generalata sa svojim oficirima doživjelo je istu sudbinu.

Matijin sin Ivan Franjo (1630 1686), vicegeneral Karlovačkog generalata i od 1682. nasljedni veliki župan Modruške županije, nosio je naslov baruna, te priskrbio nova vlastelinstva svojoj obitelji (Bistra, Psarno, Gornja Stubica, Jakovlje).

Novi franjevački samostan građen je dvije godine, od 1731., jugoistočno od crkve Uzvišenja Sv. Križa nakon što su franjevci od Ratne komore dobili zemljište starog generalata.

Odlukom habsburške carice Marije Terezije 1765. godine sjedište generalata seli iz Koprivnice u Bjelovar čime je grad ujedno izdvojen iz područja Slavonske krajine.

Naseljavanje velikogrđevačkog kraja počelo je tek nakon progona Turaka i tada je naselje pripadalo Vojnoj krajini, odnosno prvoj kapetaniji Šeste đurđevačke pukovnije koja je bila u sastavu Varaždinskog generalata.

Varaždinsko - križevačka krajiška pješačka pukovnija br. 5 Nakon prvobitne reforme Varaždinskog generalata 1745. generala Hildburgahusena i podjele područja na dva dijela za podizanje regularnih krajiških pukovnija 1749. godine ustrojene su dvije postrojbe od nekadašnje varaždinske milicije.

Od 1769. pukovnija je na listi postrojbi austrijske vojske dobila redni broj 64, a reformom 1798. dobila je naziv Nacionalna krajiška pješačka pukovnija broj 5. Varaždinsko-križevačka pukovnija novačila se u zapadnom dijelu Varaždinskog generalata, odnosno na području nekadašnjih kapetanija Koprivnice i Križevaca.