Naime, danas se govori o Glavaševoj odgovornosti za izdvojene slučajeve ili grupe slučajeva (i opet neljudski, kao da ubojstvo skupine ljudi može biti ' selotejp-slučaj?), a da nitko ne spominje kako svi protaginisti ovih nemilih događaja imaju bogatu, predratnu prošlost, da su uvezani, da ih spaja pripadnost ili bliskost jugoslavneskoj tajnoj policiji, da izazivanje nacionalne histerije nije bilo nasumično niti prigodno, nego je od nošenja Lazarevim mošti do specijalnog rata u kojemu su puštane glasine o snajperistima ili ispaljivane spomenute zolje dio brižne pretpripreme kasniji tragičnih ratnih događaja i krvavog međunacionalnog obračuna, koji je poslužio tek kao gigantska dimna zavjesa, doduše krvavo ljepljivoga dima, što je u Jugoslaviji imala za cilj prikriti zločine sasvim određene skupine ljudi: one koja je difamirala, procesuirala, internirala, zatvarala, ubijala i raseljavala jednako Đilasa i Latinku Perović, kao i Gotovca ili Bušića, da o tisućama jugoslavenskih žrtava komunizma ne govorim u nacionalom ključu