Danas je na konvencionalnim kinorepertoarima nezamislivo vidjeti film poput sedam i pol sati dugog Sotonskog tanga, alegorične crno-bijele meditacije o zabludjelim seljacima u panonskom blatu koja strukturom prati korake tanga, omogućavajući gledatelju pogled na istu situaciju iz više perspektiva te izazivajući njegovu koncentraciju beskrajno dugim kadrovima.

Ponovno gledanje ovakvih filmova, snimljenih u doba kada je klasični Hollywood bio na svom vrhuncu, pokazuje da je prezir koji mnogi još osjećaju prema američkom narativnom filmu bio i ostao posljedica neznanja i sumanute potrebe da prividno obrazovan čovjek najlakše i najbesmislenije potvrđuje svoj dobar ukus distanciranjem od onoga što se sviđa prosječnom gledatelju, bilo to vrijedno ili ne.

Ta pričica traje taman onoliko dugo koliko je jednom gledatelju (koji je ujedno i fan) potrebno da se uljulja u lijepa sjećanja, a onda BUM

Iako je Let 93 film bez glumačkih zvijezda, snimljen za samo 15 milijuna dolara, bez specijalnih efekata i sa završetkom koji je gledatelju poznat prije nego što uđe kinodvoranu, film je iznimno hvaljen i u Americi i izvan nje, a u američkim je kinima zaradio 32 milijuna dolara.

Svojom maštovitošću ali i žestinom i šokantnošću Poligraf vješto konfrotira stvarnost, kazalište i film, nudeći svome gledatelju svijet ljubavi, smrti, strasti, samoće, nježnosti i okrutnosti, u kojemu nam jednostavno nikada ne dopušta predahnuti.

Mjesto koje gledatelju/čitatelju posvećuju semiotika i semiologija, (Mukarovsky, Ubersfeld,) još uvijek je prilično rubno.

Ako je ona otvorenog tipa, dostupna svakome, gledatelju, igračima, sucima, baš svima, donekle ima smisla (iako ne vidim svrhu).

Ovdje sad dolazimo do samog središta filmske tragedije koju može napisati ljudska ruka, pa i život, a čiji knedla u grlu rasplet ostavljamo na raspolaganju gledatelju željnom dobre drame.

U maniri crnohumornoga komada, predstava rastvara prostore individualnih kriza, nudeći gledatelju barem dašak izvođačke vedrine i mladenačkoga optimizma.

Tek kad se opservacijska kamera između obješenih plahti na vrhu zgradurine zagleda u trajektnu luku i otoke, gledatelju je jasno da se nalazi u Splitu, a kasniji toponimi, poput odjeće i Pipija, sugeriraju kako je radnja vjerojatno izmještena u nostalgične osamdesete.

Ti karizmatični i otvoreni ljudi u videu progovaraju o svojim anegdotama, pričaju priče, šale, pjevaju, plešu step te na taj način metaforički gledatelju daju osjećaj raznolikosti samog CO-OP-a.

Program europskih filmova iz nitratnog razdoblja suvremenom je gledatelju bio zanimljiv i stoga što su u njega uvrštena ostvarenja koje je danas vrlo teško vidjeti zbog tzv. ideološke cenzure.

I djetetu bi nakon onako brutalne glazbene orkestracije te čudnih, nepovjerljivih, do zuba naoružanih stražara otoka - ludnice naspram drugačije i nasuprot njih ipak pozitivnije (kao crno bijelo kontrastiranje u nekom nijemom filmu ili američkom film noiru u kojem zapravo sve pažljivom gledatelju na samom početku razotkrivaš) intoniranih predstavnika zakona na samom startu filma, bilo jasno da nešto u samoj slici ne štima i da je tu nečija percepcija stvarnosti pomaknuta od realnosti.

Likovi bivših branitelja sami po sebi bremeniti su pričama i zato sam se odlučio za jednostavan, ali eksplicitan prikaz koji će gledatelju ostviti punu slobodu imaginacije pri učitavanju misli u promatrane fotografije.

Slike koje se nude na TV-u dinamične su, efektne i privlačne gledatelju.

Tako da mi se u međuvremenu imala prilike svidjeti više nego što će to imati prilike u Malmöu prosječnom gledatelju.

To je konstrukt izvedbe, a na gledatelju je da kaže moje iskustvo je izvedba ili ja sam izvedba.

Jedina velika zamjerka je ta što filmu nedostaje kičma, jedna čvrsta nit koja bi pomogla gledatelju da prati radnju bez problema.

Priča je bila jasna od početka, relativno privlačna svakom gledatelju te izrazito zanimljiva cijelo vrijeme.

Ne mislim pritom na natpis " necenzurirana verzija " koji je zakitio naslovnicu hrvatskog DVD izdanja (koja minuta golotinje više ne jamči gledatelju više zadovoljstva) nego na temu kojoj se Sandler ruga.

Naime, film u kojem se pojavljuju dvije potpuno obnažene ženske osobe današnjem gledatelju čini se relativno benignim sadržajem, dok je u vrijeme nastanka taj film bio čista pornografija.

Glumac koji u kostimu kostura tumači Smrt, nađe se sam na ogoljenoj sceni, priča i gledatelju dočarava radnju koja se obično odvija na sceni.

Današnjem gledatelju, bilo stručnom, bilo nestručnom, neobičnim se čini onaj film koji nije montiran, koji nema zvuka i koji nije u koloru. (Ne preskočimo usput, zbog podrazumijevanja često zaboravljenu činjenicu, da su i zvuk i boja na filmu, baš kao i 3 D, tehničko-tehnološki osmišljeni godinama, odnosno desetljećima prije no što su stečeni uvjeti i okolnosti za njihovu najširu primjenu i popularizaciju.) Baš kao što su, navedimo ovdje samo najklasičnije primjere, Sergej Ejzenštejn, Fritz Lang ili Vincente Minnelli svojedobno inovirali i itekako umjetnički iskoristili mogućnosti montaže, zvuka i boje, tako će poneki velemajstor iznaći način da treću dimenziju upotrijebi kao izražajno umjetničko sredstvo.

U pojedinim situacijama događa mu se da prelazi granicu potrebnu za dobro naglašavanje rečenog pa njegova gestikulacija u tom trenutku može gledatelju postati preagresivna i ujedno odbojna.

Na drugome mjestu Bordwell izričito specificira da to obraćanje gledatelju ima osobitu regulativnu, voditeljsko-upravljačku ulogu u odnosu na sam film (filmsku sliku kako on to kaže):

Iako povremeno zasijecaju duboko u tkivo autentične američke gluposti, redovito gledatelju ostavljaju prostor za empatiju prema ovakvim prototip - antijunacima.

Tri kultna naslova jugoslavenske kinematografije većina je filmofila vjerojatno pogledala nekoliko puta, no riječ je o filmovima koji zaslužuju više gledanja, a osobno zavidimo svakom onom mlađem gledatelju koji se eventualno prvi put susreće s nekim od ovih naslova.

I na kraju, objektivnom gledatelju ostaje nada i vjera da će u slijedećim utakmicama vodeće momčadi Prve nogometne lige, vidjeti nešto novo, a navijačima Plavih, nada kako bi, ako je to više uopće moguće, bilo opravdati još jedan čudan i neki bi rekli, suicidalan potez Uprave (čitaj: Zdravka Mamića) da vrati trenera kojega je ne tako davno potrošio.

Trodimenzionalni efekt se postiže tako da se prema gledatelju s platna šalju simultano dvije slike od kojih lijevo oko vidi jednu sliku, a desno drugu.

Ono što je običnom gledatelju moglo izgledati kao nepotrebni ekshibicionizam, zapravo je dio Gotovčeve destrukcije građanskog ponašanja.